Zorica Gregurić (57), tada anesteziološka tehničarka, već je u ljeto 1991. odlučila staviti svoje znanje i mladost na raspolaganje napadnutoj Hrvatskoj. Pridružila se medicinskom osiguranju specijalne policije Brodsko-posavske županije, a potom se s kirurško-mobilnim ekipama našla usred pakla Vukovara.
„Ako je domovina ugrožena, trebalo je pomoći kako se znalo”, kaže danas Gregurić, koja se u grad heroj redovito vraća i tri desetljeća poslije, uvjerena da se ne smije zaboraviti cijena slobode.
Zarobljena je u rujnu 1991., dva mjeseca prije konačne okupacije grada. U logor nije odvedena; razmijenjena je u Brčkom nakon 60 dana zatočeništva. Unatoč svemu, najteži teret nosi uspomena na prizore koje je vidjela kao pripadnica saniteta:
„Uživo sam imala pred sobom ubijenu i unakaženu petomjesečnu bebu. To ne možete ispričati normalnim glasom”, govori potreseno, boreći se sa suzama i danas.
Rat je završio, a Gregurić je nastavila raditi u Dječjoj bolnici u Zagrebu do umirovljenja. Danas je predsjednica Udruge zagrebačkih dragovoljaca – branitelja Vukovara. U dokumentarnom filmu „Vukovarske stope zagrebačkih dragovoljaca” ispričan je ratni put nje i suboraca, no ona naglašava da nijedna kamera ne može u potpunosti prenijeti strahote koje su prolazile medicinske ekipe na prvoj crti.
Svaki novi odlazak u Vukovar, ističe, podsjeti ju na hrabrost, ali i na neshvatljivu mržnju koja je dovela do razaranja grada i ubojstva nedužnih. Ipak, vjeruje da je nužno svjedočiti i prenositi priču kako bi se tragedija spriječila bilo gdje drugdje.
„Najveća mi je želja da ova zemlja ostane sigurna, da se nikad više ne ponovi ono što smo tada vidjeli”, zaključuje Gregurić, spremna i dalje govoriti za one čiji se glasovi više ne mogu čuti.