Snijeg koji je nedavno nakratko pobijelio ravnicu podsjetio je da su se nekada u Slavoniji i Baranji redovito spuštali niz zaleđene obronke. Povijest tog, naoko nevjerojatnog, slavonskog zimskog sporta počinje još početkom 20. stoljeća u sklopu planinarskih društava.
• Prva skijaška imena Papuka zabilježena su 1924., iste godine kada je osnovan Međunarodni skijaški savez. • Do prosinca 1929. osječki ogranak Hrvatskog planinarskog društva „Jankovac” već je imao vlastitu Skijašku sekciju, a kronike bilježe kako su skijaši iz Osijeka 1930. „doskijali do Kneževih voda”. • Lokalni obrtnici uskoro počinju izrađivati opremu: u Našicama se par skija i rukavice prodavao za 160 dinara, dok je tvornička cijena iznosila 250 do 300 dinara. Požeški stolari pravili su skije za obližnju Tekiju i Salaš, gdje se čak organiziralo i natjecanje u skijaškim skokovima. • Godine 1935. Orahovica je imala sanjkašku i skijašku sekciju, potvrđujući da je snježna groznica uhvatila čitavu regiju.
Prekretnica nakon rata
Skijanje prestaje biti povlastica imućnih nakon Drugog svjetskog rata. U prosincu 1954. na Jankovcu se otvara prva uređena slavonska staza za alpske discipline. Toga je dana održano i prvenstvo grada Osijeka i Slavonije u skijaškom trčanju, slalomu i skokovima, a na donjem dijelu slaloma podignuta je skakaonica za osmometrske letove.
Glavni arhitekt te zlatne ere bio je dr. Aleksandar Vrbaški, doktor pravnih znanosti koji se iz Zagreba doselio u Osijek. Vrbaški, ujedno prvi osječki pobjednik u spustu i slalomu, projektirao je stazu kojom je ravničarski grad upisao ime na skijašku kartu tadašnje države.
Od perivoja do kapelice sv. Roka
Zimska pomama nije ostala vezana samo uz Papuk. U Osijeku se skijalo posvuda gdje bi se uhvatila pokoja padina: u Perivoju kralja Tomislava, na ravelinima starog grada, pa čak i kod kapelice sv. Roka. Zime s dugotrajnim minusima pretvarale su osječke brežuljke u improvizirana skijališta, a entuzijazam je nerijetko bio bogatiji od metara snijega.
Iako su se danas slavonske skije preselile uglavnom na alpske padine, priča o dr. Vrbaškom i njegovim nasljednicima podsjetnik je da su i ravnice imale svoje zimske šampione – dok je snijega bilo dovoljno, a volje još i više.