Sinjska Pijaca, srce grada Alke, popločana je još sredinom 19. stoljeća kada je višestruko birani načelnik Ante (Antonio) Buljan pokrenuo veliki komunalni pothvat. Upravo je on, uz kamenite ploče od domaćeg žesca, dao postaviti i elegantnu fontanu u koju je dovedena izvorska pitka voda – rijetkost za to doba.
Danas je povijesna fontana gurnuta na rub istočnog dijela trga, zaklonjena gustim redovima kafićkih štekatā, a iz nje više ne teče ni kap. Premda predstavlja jedan od najstarijih očuvanih javnih ukrasa u Sinju, gradska vlast i stanovnici kao da se nje – ili samog Buljana – pomalo srame. Umjesto da bude simbol građanskog ponosa i umješnosti nekadašnjih sinjskih obrtnika, spomenik stoljetnog inženjerskog pothvata pretvoren je u nijemu kulisu turističke vreve.
Fontana je preživjela ratove i društvene prevrate, no nije odoljela nemaru suvremenika. Njezino zapuštanje otvara pitanje odnosa Sinja prema vlastitoj baštini i prema moćnim obiteljima koje su nekad oblikovale izgled grada. Dok se na Pijaci svakoga ljeta okupljaju tisuće posjetitelja privučenih Alkom, tek rijetki zastanu pokraj kamenog zdenca i prisjete se čovjeka koji je prije više od 170 godina gradski trg pretvorio u reprezentativnu pozornicu tadašnjih urbanističkih ideja.
Dok voda čeka povratak, Buljanova fontana i dalje stoji – podsjetnik da se ljepota ne čuva sama od sebe.