Antun Frenki Petrić (72), ratni zapovjednik Prve bojne 124. vukovarske brigade, prvi je put javno ispripovijedao kako je preživio 231 dan zarobljeništva nakon što je 5. kolovoza 1995., na dan „Oluje”, pao u ruke srpskih postrojbi u Marincima kod Vukovara.
Rodom Vukovarac, Frenki je u rat krenuo kao 37-godišnji dragovoljac pričuvnog sastava MUP-a. Od 1990. do 2002. prošao je gotovo sva slavonska bojišta, no najteže mu je bilo zatočeništvo u privatnim kućama, uglavnom u podrumu gdje je bio okovan „lancom težim od krave”.
„Pogledajte mi uši, smrvljene su”, pokazuje ožiljke koje i danas nosi. U sedam i pol mjeseci zatočeništva slomili su mu četiri rebra, ruku više ne može potpuno ispružiti, a od gladi je, kaže, danima žvakao komadiće ugljena. Tukli su ga i zato što, potpuno iscrpljen, pred razmjenu više nije mogao ni jesti hranu koju su mu nudili.
Ispitivači su tražili „katakombe” i „zlato”, nudili suradnju, on je odbio. „Mrš!”, uzvraćao bi i primao nove batine. Najniža točka, međutim, otvorila mu je neočekivani tračak nade: u tami podruma, Frenki tvrdi da je ugledao lik Isusa Krista. „Kunem vam se, ja sam ga vidio”, kaže i dodaje da od tada u novčaniku nosi svetu sličicu.
Obitelj se istodobno borila na svoj način. Supruga Zdenka, primalja, rat je provela u vukovarskoj bolnici, dok su 13-godišnji sin i devetogodišnja kći evakuirani na Mali Lošinj. Frenki ih puna tri mjeseca nije ni čuo ni vidio – rupu u sjećanju uspoređuje s logorom.
Razmjena je stigla 22. ožujka 1996. Danas, s trajnim tjelesnim posljedicama, ali zadivljujuće mirna duha, obitelj Petrić živi rasuta po Hrvatskoj: supružnici u Zagrebu, sin s obitelji također, kći u Šibeniku. Ratne su rane duboke, no glava obitelji ponavlja kako se smatra – zdravim.
„Nije mi se ukazao Pero Nadoveza, nego Isus Krist”, našalio se na kraju, svjestan da mu nevjerojatno iskustvo i dalje spašava razum. A možda i vjeru da poslije svakog podruma, ma koliko taman bio, postoji danje svjetlo.