Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu Zadranina koji je državu tužio zbog brutalnog napada drugog zatvorenika 26. ožujka 2010. na stubištu Zatvora u Šibeniku. Napadnuti je tada, pri silasku na večeru, zadobio težak potres mozga i prijelom lubanje nakon što ga je kolega udario rukom i nogom u glavu, a zatim je pao niz stepenice. Napadač je poslije pravomoćno osuđen, dok je žrtva 2011. od Republike Hrvatske zatražila 86 000 kuna neimovinske i 1 000 kuna imovinske štete, tvrdeći da zatvorska služba nije osigurala adekvatan nadzor.
Svi redovni sudovi – Općinski sud u Zadru (2020.), Županijski sud u Velikoj Gorici (2020.) te Vrhovni sud RH (2021.) – odbili su tužbeni zahtjev. Ključno je bilo pitanje tereta dokaza: Vrhovni sud utvrdio je da država mora pokazati da je postupala pravilno, no zaključio je kako je to u ovom slučaju i učinila. Sudovi su istaknuli da između dvojice zatvorenika nije bilo prijašnjih sukoba, napadač nije slovio kao posebno nasilan, a silazak na večeru odvijao se pod uobičajenim nadzorom službenika bez ranijih incidenata na tom mjestu. Postavljanje kamera ili stalna pratnja na stubištu, naglasili su, tada nije bilo propisano ni jednim propisom.
U ustavnoj tužbi podnositelj se pozvao na povredu zabrane zlostavljanja i prava na život, tvrdeći da su odluke arbitrarne. Ustavni sud, međutim, ocijenio je da „u zatvorskim uvjetima ne može se postići apsolutna sigurnost” te da pozitivna obveza države prema članku 3. Europske konvencije postoji samo kada vlasti „znaju ili moraju znati” za stvaran i neposredan rizik. Budući da rizik nije bio prepoznatljiv, štetna posljedica ne može se pripisati državi, pa je tužba odbijena, a zahtjev za troškove postupka nije prihvaćen.
Sudac Goran Selanec u izdvojenom podupirućem mišljenju upozorio je da napad mijenja okolnosti za buduće procjene rizika: ako do sličnog incidenta dođe bez dodatnih mjera, odgovornost države mogla bi se ocijeniti drukčije.