Otkrivanje azbestnih ploča na 16. katu zagrebačkog nebodera Vjesnika, zbog čega su ondje odmah obustavljeni svi radovi, ponovno je otvorilo pitanje koliko je opasan materijal još prisutan u hrvatskim gradovima. Premda je riječ o kancerogenu koji uzrokuje azbestozu, rak pluća i mezoteliom, stručnjaci i oboljeli upozoravaju da se i dvadeset godina nakon zakonske zabrane s njim živi ‒ i obolijeva.
Teo Mandić, predsjednik udruge „Biglovi azbesta” i bivši radnik tvornice Salonit u Vranjicu, godinama pokušava alarmirati javnost. Na vlastitoj je koži prošao dug put do dijagnoze; plućne liječnice Jadranka Tocilj i Irena Perić prve su ga posumnjale na azbestozu nakon što su čule njegov suhi kašalj. Danas kaže:
„Krovovi od azbesta sada su samo stariji i više se mrve i praše.”
- Široka upotreba: Sedamdesetih i osamdesetih bila je stvar prestiža imati vrtni stol, vaze ili krovne ploče od azbesta. U Europskoj uniji rad s tim vlaknima zabranjen je 1976., dok je u bivšoj Jugoslaviji azbest proglašen otrovom tek 1984. godine. U Hrvatskoj se, prema Mandiću, koristio sve do 2005., kada je Salonit otišao u stečaj.
- Zakonske rupe: Iako je uporaba zabranjena 2007., Udruga smatra da su tadašnji propisi pokazali „manjkavosti”, a prijedlozi za njihovu izmjenu već tri godine leže u Ministarstvu zdravstva bez pomaka.
- Obeštećenja čekaju: Povjerenstvo koje bi trebalo rješavati naknade za profesionalno oboljele još nije imenovano, pa brojni pacijenti ostaju bez pravne i financijske zaštite.
- Nevidljiva opasnost: Mandić ističe da je „kritično svako mjesto gdje se azbest nalazi – u pločama, cijevima ili predmetima za kućanstvo”. Spominje tri stambena nebodera i Dom željezničara u Splitu te fasade na zagrebačkom Jarunu kao samo neke od lokacija gdje je materijal ugrađen uz škole, fakultete i tisuće stanova.
- Skupe odvozne naknade potiču ilegalno bacanje: Kako vlasnici danas sami plaćaju zbrinjavanje, sve je više divljih odlagališta, a mikro-lokacije s opasnim otpadom niču „pod okriljem noći”.
Mandićevo upozorenje „Ima ga posvuda” odzvanja osobito snažno nakon najnovijeg zagrebačkog slučaja. Stručnjaci drže da će se posljedice nekontrolirane uporabe tek vidjeti: bolest se može razviti desetljećima nakon izloženosti, a budući pacijenti često neće znati povezati dijagnozu s mjestom stanovanja ili rada.
Dok se čeka učinkovitiji sustav uklanjanja i nadzora, jedino što preostaje jest podizanje svijesti ‒ jer azbest, upozoravaju oboljeli, nije problem prošlosti nego svakodnevice.