ZAGREB – Gospođa Ana (71) stajala je u redu na tržnici kada je, gotovo neprimjetno, otvorila novčanik i pokazala koliko joj je ostalo za tjednu kupnju. „Evo, za juhu, kruh, mlijeko, jogurt i malo mesa na akciji ode 30 eura u trenu. Pa zar to nije žalosno?‟, upitala je, obraćajući se kupcima oko sebe.
Životni put ove umirovljenice težak je koliko i današnja borba s poskupljenjima. S mužem je, kaže, izbjegla iz Vukovara početkom devedesetih, u Zagrebu odgojila i školovala dvojicu sinova, da bi se danas, unatoč svemu, osjećala iznevjerenom. „Mirovine su male, jedva pokrijemo režije i hranu. Svaki put kad dođem u dućan pitam se što je sada poskupjelo preko svake mjere‟, opisuje ona svakodnevicu.
Posebno ju pogađa usporedba vlastitog odricanja s vijestima o milijunskim pronevjerama. „Moj muž se često pita je li se za ovo borio. Jedni kradu, druge baš briga za narod‟, dodaje, podsjećajući da se suprug vratio iz rata sa zarobljeništva i sada, umjesto mira, proživljava novu neizvjesnost – financijsku.
Bez pomoći sinova, tvrdi, ona i suprug teško bi podmirili osnovne troškove. „Najgore je što se čovjek navikne šutjeti‟, zaključuje Ana, zatvarajući novčanik u kojem novca nestaje brže nego što stižu mirovine. Njezina priča odražava sve češći osjećaj obespravljenosti među hrvatskim umirovljenicima, koji se, unatoč desetljećima rada i ratnim stradanjima, danas bore da prežive mjesec.