Čelni ljudi Splitsko-dalmatinske županije na papiru imaju primanja koja višestruko nadmašuju hrvatski prosjek, no privatne obveze dio tog iznosa brzo pojedu.
Župan Blaženko Boban prima gotovo 3 000 eura neto mjesečno i, za razliku od svojih najbližih suradnika, ne otplaćuje kredit. Financijsku sigurnost dodatno mu pruža obiteljska nekretnina – kuća naslijeđena od djeda – zbog čega, kako sam kaže, „mirno spava”. Supruga mu, unatoč istaknutom suprugovu položaju, radi za simboličnu plaću u privatnom sektoru koju župan u šali naziva „crkavicom”.
Zamjenik župana Stipe Čogelja u drugi je mandat ušao s 130 000 eura stambenog kredita. Mjesečna rata prelazi 800 eura, što je više od neto prosjeka u zemlji. Ipak, u kućni budžet ulazi i plaća supruge, zaposlenice državne tvrtke, pa se obitelj – prema njihovim riječima – uspijeva „pokriti” do sljedeće plaće. Čogelja u imovinskoj kartici navodi i simboličan paket dionica „splitskih sportskih svetinja”, kupovan – kako ističe – „iz ljubavi, ne radi zarade”.
Drugi zamjenik, Ante Šošić, nosi sličan teret: kredit od oko 110 000 eura s ratom od 750 eura. Obitelj Šošić računa na stalno zaposlenje supruge u javnom poduzeću, a na listi imovine ističu se tek polovica stana naslijeđena od roditelja i desetak dionica istog nogometnog kluba kao kod Čogelje.
Unatoč visokim plaćama – svaki od zamjenika zarađuje oko 2 500 eura neto – njihove mjesečne kreditne obveze gutaju četvrtinu do trećinu primanja. Usporedbe radi, prosječna neto plaća u Hrvatskoj posljednjih se mjeseci kreće oko 1 200 eura.
Sve troje čelnika tako javnosti šalju dvoznačnu poruku: političke funkcije doista nose iznadprosječne prihode, ali ni sam politički vrh nije otporan na rast kamatnih stopa i stambene kredite koji pritiskaju većinu građana. Pritom se jedino župan Boban može pohvaliti da se, zahvaljujući naslijeđenoj nekretnini, uspio izvući iz tog financijskog kliša.