Američki predsjednik Donald Trump posljednjih je tjedana zaoštrio retoriku prema Iranu, a analitičari sve češće povlače paralelu s takozvanom „teorijom luđaka” koju je krajem šezdesetih koristio Richard Nixon.
„Teorija luđaka” počiva na jednostavnoj, ali riskantnoj pretpostavci: uvjeriti protivnika da ste nepredvidivi i spremni učiniti sve – pa i posegnuti za krajnjim sredstvima – kako biste ga natjerali na ustupke koje u normalnim okolnostima nikada ne bi razmatrao. Nixon je tu strategiju primjenjivao tijekom Vijetnamskog rata, a Trump, tvrde stručnjaci, sada poseže za istim modelom u nastojanju da pojača pritisak na Teheran.
Trumpu je pritom, kao nekoć Nixonu, neophodan izlaz koji ga u očima američke javnosti neće prikazati slabim. No što ako Iranci ne podlegnu pritisku? Upravo tu leži ključni rizik: strategija koja se oslanja na prijetnje i demonstraciju navodne neuračunljivosti može – ako druga strana ostane tvrdoglava – dovesti do neželjenog vojnog sukoba ili narušiti predsjednički ugled kod kuće.
Za sada Teheran službeno odbacuje mogućnost kapitulacije pod prijetnjama i nastavlja graditi vlastiti obrambeni položaj. Istodobno, u Washingtonu se gomilaju dileme: koliko dugo Trump može održavati sliku „nepredvidivog lidera” prije nego što i domaća publika počne sumnjati u strategiju?
Dok se čekaju sljedeći potezi Bijele kuće, ostaje otvoreno pitanje hoće li „teorija luđaka” donijeti Trumpu željeni pregovarački uspjeh ili će, baš poput nekih Nixonovih poteza, na kraju postati politički teret s potencijalno visokim cijenom.
