Trideseta obljetnica vojno-redarstvene operacije „Oluja” ponovno otvara raspravu o njezinu nasljeđu i utjecaju na odnose u regiji.
• 5. kolovoza 1995. hrvatske su snage oslobodile cjelokupni okupirani teritorij, izuzev istočne Slavonije, koja je naknadno mirno reintegrirana u ustavnopravni poredak Hrvatske.
• Autor teksta podsjeća da je akcija spriječila pad Bihaća te, uz kasnije zajedničke operacije Hrvatske vojske, Armije BiH i HVO-a, dovela vojsku Republike Srpske na rub sloma, samo nekoliko kilometara od Banje Luke. Ulazak u grad, tvrdi, zaustavljen je nakon izravnog zahtjeva Sjedinjenih Država, koje su strahovale od šire destabilizacije bivše Jugoslavije.
• Unatoč vojnom uspjehu, „Oluja” i danas ostaje „kamen spoticanja” između Hrvatske i Srbije. Autor naglašava da je Hrvatska bila prisiljena napustiti Jugoslaviju zbog "neofašističke Miloševićeve politike", dok su hrvatski Srbi željeli ostati u tadašnjoj državi, što je kulminiralo ratom i dvama egzodusima – 1991. i 1995. godine.
• Tekst ističe da bi se prijepori oko „Oluje” s vremenom ublažili da se iz dana u dan ne otvaraju nova pitanja. Posebno proziva srbijansko vodstvo zbog, kako kaže, izostanka volje za normalizacijom i „dodatnog huškanja na Hrvate”. Kritika je upućena i vodstvu Srba u Hrvatskoj, ali i dijelu hrvatske javnosti, koja je, primjerom „crnila nakon Thompsonova koncerta”, pridonijela novom ciklusu napetosti.
Zaključno, autor smatra da „Oluju” treba nastaviti slaviti zbog oslobađanja zemlje i stvaranja uvjeta za mir, ali i vidjeti u njoj potencijalni temelj za popravljanje odnosa Hrvata i Bošnjaka, dok se istodobno upozorava da bez iskrene političke volje na obje strane srpsko-hrvatski odnosi ostaju zarobljeni u stalnoj spirali optužbi i nepovjerenja.