Na današnji dan prije 34 godine, 10. prosinca 1991., ličko selo Čanak postalo je poprištem jednog od najtragičnijih događaja Domovinskog rata. U „ekstremnoj hladnoći Like”, kako svjedoče sudionici, ubijeno je 11 ljudi: šestero mještana i petorica pripadnika 2. bojne 128. brigade Hrvatske vojske – Miljenko Benaš, Zlatko Liker, Franjo Matašić, Ivan Radica i Ivoslav Škaron.
Dan ranije, 9. prosinca, Jugoslavenska narodna armija bez borbe je napustila Rijeku. Na zgradi nekadašnje zapovjedne komande, pred tisućama građana, tada je – uz opće odobravanje – hrvatsku zastavu postavio danas pokojni Branko Dragičević. Mnogi preživjeli smatraju da je upravo taj čin simbolične kapitulacije JNA nad Rijekom potaknuo pojačanu brutalnost i „nevjerojatno iživljavanje” nad civilima i braniteljima u Čanku.
Umirovljeni brigadir HV-a Marinko Žuža, ujedno predsjednik Zajednice udruga dragovoljaca i veterana Primorsko-goranske županije, svake se godine vraća uspomenama na taj dan. Ove je obljetnice ponovno upozorio na potrebu preciznog bilježenja povijesti.
„Pisanjem neistina i njihovim medijskim prenošenjem vrijeđa se istinske sudionike tih ratnih aktivnosti koji se pitaju ‘gdje sam ja ono stvarno bio i što sam to tamo radio’”, poručio je Žuža, naglašavajući da pogrešne interpretacije ranjavaju obitelji žrtava i narušavaju kredibilitet braniteljske zajednice.
Prema Žužinim riječima, petorica riječkih gardista tek su nekoliko dana prije zločina razmještena na ličko ratište. U selu, na prijelazu Gacke u Liku, dočekala ih je ofenziva u kojoj su, zajedno s lokalnim civilima, smrtno stradali. Njihova su imena, kaže, „zapisana u temelje slobodne Hrvatske” i trebala bi ostati simbolom otpora i žrtve.
Obitelji poginulih, suborci i mještani Čanka danas pale svijeće i polažu cvijeće na spomen-obilježje, dok veteranske udruge ponavljaju apel: Čanak zaslužuje potpunu i nedvosmislenu povijesnu istinu, oslobođenu senzacionalizma i političkih manipulacija.
„Taj dan u rađanju Hrvatske mora biti smješten u okvire istine kako se ne bi ponavljale greške i nedorečenosti”, zaključuje brigadir Žuža, podsjećajući da se sjećanje na žrtvu čuva samo ako se čuva i činjenice o njoj.