Nekad davno, prije nego što su osobni automobili i autoceste zavladali ravnicom, put do papučkog Jankovca vodio je željeznicom – i to posebnom. Uskotračni vlak Slavonske podravske željeznice, znan kao „Guco”, od 1908. povezivao je Osijek s podnožjem Papuka, sve dok 1967. pruga nije proglašena nerentabilnom i ugašena.
Vozni red koji danas djeluje nevjerojatno otkrivao je pravu malu avanturu: polazak iz Osijeka u 13.05, dolazak u Slatinski Drenovac tek u 23.33, a potom još sat i pol hoda do planinarskog doma na Jankovcu. Na gotovo desetosatnom putu vlak je prolazio kroz Josipovac, Belišće, Donji Miholjac, Moslavinu-Crnac, Breštanovce, Boljaru, Čačince i Humljane. Dulje zadržavanje, presjedanje i popunjavanje zaliha bilo je u 18.05 u Čačincima.
Putnici – ponajčešće planinari društva „Bršljan” koje je upravo na Jankovcu osnovano 1895. – vrijeme su kratili pjesmom, kartanjem, jelo i pićem, ali i borbom protiv zime. Jedan stari vlakovođa prisjetio se improviziranog grijanja: „U lokomotivi i vagonima vozili smo pečene opeke koje smo grijali iznad ložišta. Kad bi se užarile, dijelili smo ih putnicima. Stavljali su ih pod noge ili sjedali na njih dok se ne ohlade, a na usputnim postajama zamijenili bi hladne cigle novim, vrućim.”
Subotnje noćenje organiziralo se u štaglju lokalnog domaćina Tome Ivkovića, a povratak započinjao nedjeljom u 14.04; do 19.20 „Guco” bi ponovno uveo izletnike u Osijek. Unatoč skromnim uvjetima – drvenim klupama, sporoj vožnji i improviziranom grijanju – putovanje je nosilo štih prestiža. Još sredinom 19. stoljeća Jankovac je slovio kao mondeno izletište koje je posjećivala elita Slavonije i šire, najprije pod patronatom grofa Josipa pl. Jankovića, a zatim obitelji Gutmann.
Dan kada je pruga prema Slatinskom Drenovcu, Voćinu i Orahovici zatvorena – 21. lipnja 1967. – zatvorio je i poglavlje romantike slavonskih željeznica. Ipak, sjećanja na „naš Guco”, zagrijane cigle i noćne pjesme u vagonu još uvijek griju srca onih koji su Papuk upoznali na tračnicama, a ne na asfaltu.