Osamdesetšestogodišnji Toni Bolković iz Raklja tiho je ispisao zapažena poglavlja jugoslavenskog i europskog sporta. Kao izbornik ženske gimnastičke reprezentacije Jugoslavije punih 15 godina vodio je generacije koje su nastupale uz bok svjetskoj eliti.
Rođen u skromnom istarskom selu, Bolković se rano zaljubio u gimnastiku u pulskom klubu Partizan, osnovanom 1952. godine. „Bio je to klub za cjelovito tjelesno vježbanje, mjesto gdje se rađala ljubav prema sportu”, prisjeća se. Ondje je prvo trenirao, a kasnije i sam vodio stotine djece te organizirao ljetne kampove na Fratarskom otoku, pretvarajući ga u pravi „sportski laboratorij”.
Njegova karijera obilovala je susretima s legendama. Još 1960-ih upoznao je desetogodišnju Nadiju Comaneci u rumunjskom Gheorgheniju. „Kad sam prvi put vidio Nadiju, imala je samo deset godina. A već je na niskoj gredi radila salto nazad”, kaže Bolković, prisjećajući se djevojčice koja će 1976. u Montrealu ispisati povijest savršenom desetkom.
U Ljubljani, gdje je živio i radio četiri desetljeća, sprijateljio se s dvostrukim olimpijskim pobjednikom Miroslavom Cerarom. Ondje je predavao gimnastiku i akrobatiku na Fakultetu za šport, a njegove stručne knjige koriste se i danas. U istom razdoblju trenirao je i Oliveru Balašević, tada perspektivnu reprezentativku, s kojom je, kaže, ostao u kontaktu i nakon što je postala supruga kantautora Đorđa Balaševića.
Iako je formalno u mirovini u Puli, Bolković ne posustaje: svako jutro satu vremena posvećuje vježbama za sve zglobove i mišiće, a u dvorištu i dalje sam gradi, uređuje i – kada mu dođe – napravi stoj na rukama. S osmijehom poručuje mladima:
„Vježbajte uvijek. Funkcija razvija organ … Sport nas drži živima.”