Svjetski dan beskućnika, koji se obilježava 10. listopada, ponovno skreće pozornost na jednu od najranjivijih skupina u društvu – ljude koji nemaju siguran krov nad glavom. Dok većina građana taj datum doživljava kao podsjetnik, za beskućnike je, kako često ističu aktivisti, „svaki dan – dan beskućnika”.
• U Hrvatskoj trenutačno djeluju prihvatilišta i prenoćišta u samo 12 gradova. • Ukupno raspolažu s približno 420 mjesta, iako je potreba najmanje pet puta veća. • Procjenjuje se da više od 2.000 osoba živi u apsolutnom beskućništvu – na ulici, u improviziranim skloništima ili napuštenim objektima. • Još oko 10.000 ljudi obitava u tzv. relativnom beskućništvu, u prostorima bez struje, tekuće vode i sanitarnog čvora.
Na ozbiljan manjak kapaciteta prošle je godine upozorila Hrvatska mreža za beskućnike: „Više od 10.000 osoba živi u neadekvatnim uvjetima”, poručili su, naglašavajući da se brojke iz godine u godinu povećavaju.
Međunarodna praksa razlikuje apsolutno i relativno beskućništvo, no hrvatski zakonski okvir službeno priznaje samo prvu kategoriju. Time tisuće ljudi koji žive u ruševnim kućicama, šupama ili podrumima bez osnovnih uvjeta ostaju izvan službene statistike – i izvan dometa sustavne pomoći.
Oslonac na udruge i gradove
Državni socijalni sustav pokazuje se nedovoljno fleksibilnim i kapacitiranim, pa se briga za osobe bez doma velikim dijelom prebacuje na leđa civilnih i vjerskih organizacija, kao i na socijalno osviještene gradove i županije. Gdje nedostaje političke volje i razumijevanja, beskućnici nerijetko ostaju „nevidljivi” – bez adrese, osobnih dokumenata i osnovnih prava.
Aktivisti upozoravaju da je beskućništvo ekstremni oblik siromaštva, ali i stanje u kojem su ljudi izloženi stigmi, diskriminaciji i zdravstvenim rizicima. Neadekvatni uvjeti dodatno otežavaju izlazak iz začaranog kruga siromaštva: bez mogućnosti održavanja higijene i stabilne adrese otežano je zapošljavanje, a time i povratak u društvo.
Pozivi na sustavne promjene
Stručnjaci zagovaraju:
- proširenje mreže prihvatilišta i prenoćišta;
- usklađivanje zakona s praksom Ujedinjenih naroda i uvođenje kategorije relativnog beskućništva;
- jačanje terenskih timova koji bi beskućnicima omogućili pristup socijalnim i zdravstvenim uslugama;
- objedinjenu nacionalnu strategiju koja bi uključivala i prevenciju deložacija te programe stanovanja uz podršku.
Bez sustavnih rješenja, upozoravaju stručnjaci, ovi će „nevidljivi” i dalje ostajati na marginama, a Svjetski dan beskućnika bit će tek podsjetnik na propuste koji se mogu – i moraju – ispraviti.