Negdje iza šumaraka američkoga juga leži ograđeni kompleks prepun ljudskih ostataka. Riječ je o tzv. taphonomskom istraživačkom centru – javnosti poznatijem kao „body farm” – na kojem forenzičari u kontroliranim uvjetima promatraju raspadanje doniranih tijela.
Iako djeluje kao scena iz horor-filma, svrha ovih poligona je strogo znanstvena: preciznije određivanje vremena i okolnosti smrti u stvarnim istragama.
• Godišnje prime 20 do 30 donora, no 2023. su zaprimili više od 50 tijela. • Većina leševa položi se golog na tlo u dvostruko ograđenom prostoru; manji dio završava u ukopima koji se ekshumiraju tek nakon potpunog skeletiranja. • Kako bi spriječili strvine, kosti se dodatno prekrivaju PVC-om i žičanom mrežom – premda se i purani strvinari ponekad provuku ispod.
Razgradnja je, kažu istraživači, „potpuno individualan proces”. Isto godišnje doba, ista lokacija, a dvije osobe umiru u razmaku od nekoliko dana – jedna će mumificirati, druga se pretvoriti u kostur. Veličina tijela, terapija kemoterapijom ili droga koju je pokojnik uzimao dramatično mijenjaju brzinu raspadanja i miris koji privlači (ili odbija) životinje.
Obuka istražitelja požara Dva puta godišnje centar pretvara dio doniranih tijela u učionicu: „Donori koji su pristali na istraživanje traume postave se u sobu koju potom zapalimo”, objašnjava voditeljica. Nakon dvodnevnog hlađenja, vatrogasci i policajci uvježbavaju pomicanje zgarišta kako bi otkrili skrivene tragove te analiziraju načine na koje su kosti popucale u plamenu.
Žensko lice američke forenzičke antropologije Struka se rapidno feminizira: „Omjer studentica i studenata je devet prema jedan, a i većinu farmi vode žene”, kaže sugovornica uz osmijeh na reakcije vozača pogrebnih kombija „koji ne očekuju toliku žensku ekipu”.
Težak, ali privilegiran posao Najzahtjevniji dio posla nije smrad – „slatkasto-trpak, lako prepoznatljiv kad se naviknete” – nego razgovori s obiteljima. Zaposlenici nerijetko kroz suze i smijeh dijele zadnje trenutke s rodbinom, potom se vraćaju predavati ili odgovarati na e-poštu. „Naša je dužnost podsjetiti studente da sve ovo postoji zahvaljujući nečijoj velikodušnosti”, naglašava istraživačica.
Naposljetku, dodaje, i sama će tijelo pokloniti znanosti: „Ne želim kremiranje ni balzamiranje. Radije da moje fizičko ja još nekome posluži.”