Rođen oko 1340. u uglednoj šibenskoj obitelji, Nikola Tavelić rano se pridružio franjevcima u Bribiru, nadahnut idealom svetog Franje Asiškoga. Nakon studija filozofije i teologije u Zadru ili Splitu, oko 1365. zaređen je za svećenika i poslan u Bosnu, tada podijeljenu bogumilskim i katoličkim utjecajima.
Bosansku je visoravan obilazio dvanaest godina, propovijedajući i ispovijedajući. Franjevački ljetopisi bilježe da je, zajedno s braćom, na poticaj pape Grgura XI. pridonio obraćenju „više od 50 000 bogumila”, dokazujući da se vjera može širiti primjerom, a ne silom.
Godine 1384. Tavelić s trojicom subraće – Deodatom iz Narbonne, Petrom i Stjepanom iz Cunea – kreće u Svetu Zemlju. U jeruzalemskom samostanu na brdu Sionu skrbi o hodočasnicima i siromasima, ali i propovijeda evanđelje u srcu tadašnje mamelučke vlasti.
Vrhunac misije stiže 14. studenoga 1391. Četvorica franjevaca odlaze pred jeruzalemskog kadiju i javno svjedoče: Isus Krist jedini je Spasitelj. Kadija im nudi život ako prijeđu na islam; odbijaju. Slijedi presuda – tri dana mučenja, a potom pogubljenje kod Jaffskih vrata. Rulja ih sabljama sasijeca, a tijela završavaju na lomači. Franjevački svjedoci, među njima gvardijan fra Gerard Chelvet, izvješćuju Rim i Šibenik o mučeništvu.
Crkva Tavelića i subraću proglašava blaženima 1889., a papa Pavao VI. ih 21. lipnja 1970. u bazilici svetog Petra uzdiže na čast oltara. Tijekom kanonizacije dvoranom odjekuje povik okupljenih hodočasnika: „Papa! Hrvati!” – simbol prvog hrvatskog djeteta Crkve koje je postalo svetac.
Danas se 14. studenoga, na dan mučeništva, slavi blagdan Svetog Nikole Tavelića. Njegovo nacionalno svetište stoji u rodnom Šibeniku, a brojne župe diljem Hrvatske i BiH nose njegovo ime. Papa Pavao VI. ga je opisao kao „apostola dijaloga i svjedoka jedinstva”, dok brončani kip na brdu Sionu podsjeća da hrabrost i ljubav prema istini nadživljavaju plamen lomače.
Riječi evanđelja koje je živio i umirući citirao ostaju nadahnuće: „Tko izgubi život poradi mene, naći će ga.”