Iran više od pedeset dana čeka prvu pravu kišu kišne sezone, a opskrba vodom ispala je iz redovitih okvira i postala nacionalna opsesija. Meteorolozi nestrpljivo broje sate do najavljenih „oblaka koji nose kišu”, dok se u džamijama diljem zemlje organiziraju molitve za pljuskove.
• U više od 20 iranskih pokrajina još nije pala ni kap kiše. • Broj brana s manje od 5 % zaliha vode narastao je s osam na 32. • U Teheranu je od početka godine palo tek 1 mm oborina – prosjek devedesetih bio je 350 mm. • Snježni pokrivač manji je za 98,6 % u odnosu na prošlu godinu, a dnevna temperatura u glavnom gradu penje se do neuobičajenih 20 °C.
Uz petu godinu uzastopne suše, cijena flaširane vode raste, a trgovine već ograničavaju kupnju. Vlast se odlučila i na zasijavanje oblaka, raspršujući srebrni jodid i sol iznad atmosferskih formacija ne bi li se potaknule oborine.
Vjerska i politička tumačenja Kako kiša izostaje, dio klera sušu interpretira kao božju opomenu. Konzervativni ajatolah Mohsen Araki povezao je „razuzdanost na ulicama” s nestašicom padalina, dok je veliki ajatolah Javadi Amoli upozorio: „Katkad kulturni problemi, društveni nedostaci i grijeh uklone osnovu za milost.” Pojedini zastupnici pridodaju da je suša kazna jer se nedovoljno strogo provode propisi o hidžabu. Protivnici takve logike pitaju: zašto je onda Europa – gdje žene slobodno puštaju kosu na vjetru – tako zelena?
Struka koja je godinama upozoravala na „bankrot vode” sada traži hitne mjere. Hidrolog Kaveh Madani podsjeća kako su ga svojedobno prekoravali zbog „alarmizma”, a danas mu građani postavljaju pitanja poput: „Jesu li nam netko ukrao oblake?” ili „Možemo li zasijavanjem izazvati kišu nad Zagrosom?”
Može li Teheran ostati bez stanovnika? Gradske vlasti već noću smanjuju tlak u cijevima, a potrošnja se u posljednjih sedam mjeseci spustila za 10 %. Direktor gradskog vodovoda tvrdi da je potrebno još 10 postotnih bodova rezova, ali isključuje potpune prekide. Ipak, dramatično upozorenje predsjednika Masouda Pezeshkiana da bi sredinom prosinca možda trebalo „evakuirati prijestolnicu i preseliti je na jug” odjeknulo je cijelom zemljom. Neki stručnjaci, poput Dariusha Mokhtarija, priznaju da bi dijelovi Teherana koji ovise isključivo o vodi iz brana doista mogli ostati nenastanjivi. Koliko je realistično premjestiti više od 14 milijuna ljudi – pitanje je na koje zasad nitko nema odgovor.
Među ekolozima raste pokret koji traži praktična rješenja, od uštede vode do promjene poljoprivrednih navika. Knjiga „Okoliš kao život”, čiji je suautor poznati aktivist Mohammad Darwish, već se smatra manifestom za pomak iz poricanja u prilagodbu.
Za sada Iranci i dalje upiru pogled prema nebu, nadajući se da će se nadviti oblaci – prirodni ili „posijani” – i donijeti prijeko potrebne kapi života.