Kad je u zoru 14. studenoga 1963. posada ribarskog broda Ísleifur II ugledala tamni oblak iznad južne obale Islanda, pomislili su da na moru gori brod. Umjesto plamena vidjeli su stupove pepela koji su izranjali iz Atlantskog oceana. U samo nekoliko dana iz erupcije je izniknuo posve novi otok: Surtsey, nazvan po ognjenom divu Surtru iz nordijske mitologije.
Dvije godine neprekidnog vulkanskog izbacivanja pepela i lave stvorile su greben dug više od jedan kilometar i visok 174 metra. Budući da se takvi dugotrajni otoci u ovoj regiji pojave tek svakih 3 000 do 5 000 godina, islandski su znanstvenici odmah shvatili koliko je prilika neponovljiva. Vlada je zato 1965. proglasila Surtsey zaštićenim područjem – pristup je dopušten samo istraživačima pod strogim pravilima, bez turističkih izleta i bez stoke koja bi pasla mladu vegetaciju.
Prva biljka, morska rotkva, primijećena je već 1965., dok je erupcija još trajala. Očekivalo se da će otok prvo prekriti alge i mahovine, no taj je stadij preskočen: na gole stijene nasukano je sjeme s kopna, a nekoliko vrsta uspjelo se uhvatiti za porozni vulkanski kamen. Do sredine 1970-ih broj vrsta zapeo je na desetak i činilo se da se razvoj zaustavio.
Prekretnica stiže početkom 1980-ih kada su se na južnim padinama nastanile crnoglave galebarice. Njihov izmet donio je obilje hranjivih tvari i, neočekivano, mnoštvo sjemenki. „Skoro sve sjeme stiglo je u galebovom gvanom, iako te biljke nemaju mesnate plodove za privlačenje ptica”, ističu botaničari. Ubrzo su se sive stijene zazelenjele – dokaz da oporavak ekosustava ne slijedi uvijek predvidljiv put.
Danas novu fazu donose sivi tuljani. Otok im je postao ključno mjesto za odmor, linjanje i okot, a njihovi izlučevine dodatno gnoje tlo. Ipak, vulkanska stijena polako posustaje pod valovima; projekcije upućuju da će do kraja stoljeća veliki dijelovi Surtseyja nestati u moru.
Unatoč neizbježnoj eroziji, lekcije ostaju. Surtsey pokazuje da se i na naizgled negostoljubivom terenu život vraća iznenađujuće brzo – pod uvjetom da mu ljudi omoguće prostor i vrijeme. Za stručnjake je to ohrabrenje da se i oštećeni ekosustavi drugdje u svijetu mogu obnoviti, katkad brže nego što to zamišljamo.