Renesansni genij Leonardo da Vinci možda nije podigao nijednu građevinu, ali novo objavljeni znanstveni rad trojice istraživača – Davida Hidalga, Juana Manuela Santiaga i Juliána Arca – tvrdi da ga povijest arhitekture nepravedno zanemaruje.
Autori su ponovno analizirali Leonardove bilježnice, među kojima su „Codex Atlanticus”, „Manuscript B”, „Trivulzian Codex” i „Foster Codex”, i pokazali da je između 1487. i 1490. osmislio sveobuhvatan projekt za stabilizaciju i dovršetak kupole milanske katedrale.
Ključni elementi vizionarskog nacrta:
- osmerokutni tlocrt potpornih elemenata
- lančane strukture koje sprječavaju pucanje i raspad svoda
- dvostruka kupola nadahnuta Brunelleschijevim rješenjem u Firenzi
Da Vinci je, prema arhivskim zapisima, uz pomoć mecena dao izraditi i drveni model kupole kako bi uvjerio gradske vlasti u izvedivost prijedloga. Unatoč tehničkoj preciznosti i hrabrosti, plan nikada nije prihvaćen – ponajprije zbog tadašnjih političkih i institucionalnih okolnosti, a ne zbog nedostatka stručnosti.
Suvremenici su ga ipak doživljavali kao graditelja. U spisima Giorgija Vasarija, humanista Benedetta Varchija pa čak i francuskog kralja Franje I., Leonardo se izrijekom naziva „arhitektom”. Istraživači stoga zaključuju da bi mu i moderna historiografija trebala priznati tu titulu.
„O Leonardu govorimo kao slikaru, kiparu i izumitelju, ali njegove arhitektonske zamisli bile su jednako radikalne”, poručuju autori rada, ističući da neprihvaćanje projekta ne umanjuje njegov inženjerski domet.
Analiza tako otvara staro pitanje autorstva i reputacije u renesansnoj Italiji te sugerira da bi Leonardo da Vinci napokon trebao zauzeti mjesto među velikanima povijesti arhitekture.