Novo istraživanje američkog Sveučilišta Rutgers donijelo je podatak koji zabrinjava: čak 25 % šesnaestogodišnjaka s poremećajem iz spektra autizma (ASD) nikada nije dobilo službenu dijagnozu.
Istraživači su analizirali populaciju sjeveroistočnog dijela savezne države New Jersey i utvrdili da ASD ima 1,77 % tamošnjih 16-godišnjaka. Pritom su uočene izražene razlike:
- poremećaj je češći kod mladića nego kod djevojaka,
- češći je među bijelcima nego među crncima ili Hispanjcima,
- učestaliji je u obiteljima višeg dohotka nego u onima s nižim primanjima.
Dodatno, tri od pet adolescenata s autizmom istodobno živi s barem jednim neuropsihijatrijskim stanjem, najčešće poremećajem pažnje i hiperaktivnosti (ADHD). Autori studije osobito ističu problem „nevidljivih” ili blagih oblika autizma, zbog kojih dio djece prođe kroz školski sustav bez stručne pomoći, a nerijetko i bez razumijevanja okoline.
Diskretni znakovi koje je lako previdjeti
Stručnjaci podsjećaju roditelje i nastavnike da rano prepoznavanje može znatno olakšati razvoj djeteta. Ovo su najčešći, ali često suptilni pokazatelji:
- Teškoće u čitanju socijalnih signala – nerazumijevanje neverbalne komunikacije i poteškoće u vođenju razgovora.
- Ograničeni interesi – intenzivna zaokupljenost jednom temom uz zanemarivanje ostalih područja.
- Neobično emocionalno izražavanje – naizgled ravnodušna reakcija ili, suprotno, pretjerana emotivnost u neočekivanim situacijama.
- Školske poteškoće „ispod radara” – zaboravljanje rokova, problemi s organizacijom ili nesnalaženje u standardnim metodama poučavanja.
- Doslovno shvaćanje jezika – nerazumijevanje metafora, ironije ili sarkazma.
- Stereotipna ponašanja i rituali – od ponavljajućih pokreta do stroge dnevne rutine čije kršenje izaziva tjeskobu.
- Suptilna socijalna izolacija – prividno sudjelovanje u grupi, ali povlačenje kad stres interakcije postane prevelik.
- Motoričke nespretnosti – poteškoće s finom ili grubom motoričkom koordinacijom, vidljive tek u sportu ili pri svakodnevnim zadatcima.
Istraživanje naglašava da blagovremena dijagnoza omogućuje ciljanu podršku i smanjuje rizik od dodatnih psihičkih poteškoća u kasnijoj dobi. Stoga autori apeliraju na roditelje, nastavnike i pedijatre da obrate pozornost na ovakve signale i potraže stručnu procjenu kad god postoji sumnja.