Enio Kapidžić, dugogodišnji tehničar Dubrovačkih ljetnih igara i Odašiljača i veza, život je proveo sanjajući vlastitu barku. Prvu je, kaže, kupio tik pred rat – „Istranku” – ali ju je ubrzo izgubio. Priliku za novu ljubav našao je 2000. kada je postao vlasnik stonske trajete, gotovo stogodišnje drvene barke imena Naprijed s prepoznatljivim obrnutim slovom P.
Kapidžić je sljedećih dvadeset godina posvetio spašavanju drvene ljepotice. „Tri–četiri godine sam aktivno radio na njoj, 50 posto sam je spasio”, prisjeća se. Najskuplji i najrjeđi materijal bila je murva, tradicionalno drvo dubrovačkih barki. Nabavio ju je, ugradio rostfrajne vijke i u projekt, priznaje, utrošio koliko bi ga stajala manja jahta.
Sudbina je, međutim, bila gruba. Nevrijeme je na vezu ozbiljno oštetilo barku, a skupi suhi vez otežao daljnje popravke. Usto je Kapidžić godinu dana brinuo o straduloj supruzi pa je trajeta ostala po strani – i ubrzano propadala. „Kad se drvena barka izvadi iz mora, moraš djelovati odmah; presuši se i adio”, objašnjava.
Majstora za tradicijsku brodogradnju sve je manje. „U Dolima je ostao još samo meštar Mage, a i on je prekrcan poslom”, kaže Kapidžić, dodajući da se na Murteru tradicija još ozbiljno čuva, dok je u Dubrovačkom području gotovo ugašena.
Suočen s nedostatkom vremena i stručnjaka, Kapidžić je odlučio – „regalati” – svoju barku Dubrovačkim muzejima. Institucija najavljuje kompletnu restauraciju, a darivatelj se nada da će Naprijed ponovno zasjati u dubrovačkom portu kao pokretni muzejski eksponat.
„Barka mi je dala zdravlje. Kad je radiš, gibaš se sto posto, a glava ti radi dvjesto posto”, kaže Kapidžić, ne krijući nostalgiju i za barkom i za nekadašnjom atmosferom u Posatu, gdje se nekad podizala i popravljala većina drvenih brodova.
Ako sve prođe prema planu, gotovo stogodišnja trajeta ponovno će isploviti – ovaj put kao svjedok vremena i upornosti jednoga čovjeka koji ju je odbio pustiti da potone u zaborav.