Autorica Marina Karlović-Sabolić u osvrtu se pita zašto danas izostaje glasna reakcija SDP-a i šire ljevice na aktualna društvena previranja, podsjećajući na povijesni fenomen „hrvatske šutnje”.
• Što je bila „hrvatska šutnja” Krajem osamdesetih godina, u jeku tzv. antibirokratske revolucije, iz Beograda su pod dirigentskom palicom Slobodana Miloševića organizirani masovni „mitinzi istine”. Autobusima dovođeni prosvjednici okupljali bi se pred pokrajinskim skupštinama u Vojvodini, na Kosovu i u Crnoj Gori, optužujući lokalne čelnike za nesposobnost i birokratiziranost. Nerijetko su ih gađali jogurtima, a nakon prosvjeda bi na njihova mjesta dolazili Miloševiću odani kadrovi. U takvoj atmosferi drastičnih političkih smjena, vodstvo Saveza komunista Hrvatske odlučilo je šutjeti, strategiju koju je tadašnja javnost prozvala „hrvatskom šutnjom”.
• Pitanje današnje šutnje ljevice Karlović-Sabolić povlači paralelu s aktualnom situacijom i primjećuje da i današnja ljevica – napose SDP – zazire od glasnog suprotstavljanja usponu radikalnih retorika. Iznimku, tvrdi, predstavlja gradonačelnica Supetra Ivana Marković, koja poručuje: „Nema uzmicanja pred fašizmom.” Filozof i bivši saborski zastupnik Veselin Vučetić na to primjećuje da je Marković „iznimka”, sugerirajući da ostatak ljevice ostaje pasivan.
Tijekom Miloševićeva rušenja pokrajinskih vodstava bilo je jasno kako orchestrirani prosvjedi mijenjaju političku mapu tadašnje Jugoslavije. Današnja tišina hrvatske ljevice, piše autorica, nosi opasnost da se povijest nadglasavanja ponovi – ovaj put bez ijednog jogurta, ali s jednakim učinkom zamjene vrijednosti.