Zaporižja, industrijsko središte jugoistočne Ukrajine, svakoga je dana podsjetnik na cijenu moguće zamrznute fronte ili dogovora o „razmjeni teritorija” kakav navodno razmatraju Vladimir Putin i Donald Trump.
Grad udaljen tek pola sata vožnje od prve crte bojišnice od veljače 2022. gotovo neprekidno trpi raketne i dron-napade. Posljednji, vođenom zrakoplovnom bombom, pogodio je autobusni kolodvor i ranio 24 osobe – samo još jedan dan u dvogodišnjem nizu stradanja.
Umor od neprospavanih noći i razorenih života doveo je dio stanovnika do toga da priželjkuju bilo kakav mirovni sporazum koji bi donio tišinu. Ali mnogi drugi, osobito prognanici iz već okupiranih područja – kojih je u Zaporižju svaka peta osoba – glasno odbacuju ideju zamrzavanja linija ili trgovine teritorijem.
U skladištu gdje volonterke pletu kamuflažne mreže za ukrajinsku vojsku odjekuje jedinstveno "Ne!" na pitanje bi li pristale na zaustavljanje rata pod uvjetom da Kijiv prepusti dio zemlje. „A što je s našim domovima, našim životima, sa svime čemu se nadamo da ćemo se vratiti?” kaže jedna od žena kroz suze.
Prema medijskim navodima, Putin je za sastanak s Trumpom u Aljasci pripremio prijedlog da Ukrajina preda preostale dijelove Donecke i Luhanske oblasti, a zauzvrat dobije male dijelove Harkivske i Sumjske oblasti koje sad drži Rusija – uz obećanje prekida vatre. Volodimir Zelenskij takvu je mogućnost već odbio, dok je Trump više puta govorio o „poštenoj razmjeni zemljišta”.
Iskustvo okupiranih gradova pokazuje kakvu bi cijenu platili ljudi, a ne samo zemljovid. Ruske vlasti kombiniraju poticaje i represiju: dio lokalnih dužnosnika surađuje, drugi su pod prijetnjom, a oni koji odbiju često završavaju u pritvoru ili bivaju protjerani. Škole prelaze na proruské kurikulume, mediji na propagandu, a nova ruska uprava dovodi vlastite policajce, tužitelje, učitelje pa čak i umirovljenike koji traže topliju klimu.
U zgradi bivšeg tehničkog instituta u Zaporižju danas rade izgnani gradonačelnici i vijeća još okupiranih mjesta – svatko u svojoj sobi. Gradonačelnik Enerhodara, grada uz nuklearnu elektranu, Dmitro Orlov, prisjeća se kako su mu prvo „ljubazno”, a potom prijetnjom nudili suradnju. Nakon što je njegov zamjenik uhićen, Orlov se skrivao, a zatim pobjegao. Više od pola stanovnika Enerhodara već je otišlo.
Prijelaz preko bojišnice sada je zapečaćen. Na dan kad je Guardian posjetio Zaporižja, u Orlovljev ured stigao je muškarac koji je deset dana putovao preko Rusije, Turske i Europe kako bi prešao kratku udaljenost od Enerhodara. Brat mu je u zatvoru zbog pomaganja ukrajinskoj vojsci; on je tek pušten iz zatočeništva, a u Zaporižje je stigao samo s koferima i molbom za pomoć.
„Rusi su doveli ogroman broj ljudi”, kaže regionalni guverner Ivan Fedorov. „Njihov je glavni cilj promijeniti genski fond naših gradova.”
Za one koji su pobjegli, mir postignut predajom teritorija značio bi zauvijek oproštaj od vlastitih domova. Dok Zaporižja i dalje bruji od sirena, stanovnici se pitaju tko uopće ima pravo trgovati njihovim životima i uspomenama.
