Zvuk bombardiranja nad Gazom već tjednima odzvanja snažnije nego ikad, a u noći na utorak tlo se treslo kao da je riječ o beskonačnom potresu. Pokretanje kopnene ofenzive izraelske vojske u gradskim četvrtima dodatno je pojačalo strah među otprilike milijun civila kojima se ponovno naređuje da krenu prema jugu.
Fatima al-Zahra Sahweil (40), medijska istraživačica i majka četvero djece, kaže da je noćni val ranjenika odveden u kompleks bolnice al-Šifa gdje je, prema riječima liječnika, stanje „katastrofalno”. Dok razmišlja o bijegu, suočava se s gotovo nerješivom jednadžbom: „Nemam šator, prijevoz je preskup, a na jugu nas opet čekaju glad, žeđ i neizvjesnost. Ako odem, odlazim u nepoznato.”
Više od 90 % stanovništva Pojasa Gaze već je barem jednom raseljeno, a mnogi i višestruko. Fatimina obitelj selila se čak 19 puta. Izrael sada ponovno poziva civile da se spuste niz obalnu cestu Rašid, no ta ruta je zakrčena ljudima i vozilima, dok istodobno nema jamstava da je jug išta sigurniji od sjevera.
„Živjeti u šatoru među insektima, ljetnim vrućinama i zimskom kišom bilo je neizdrživo. Bombardiranja nikad ne prestaju, čak ni u takozvanim humanitarnim zonama”, ističe Sahweil. „Bježati od smrti do smrti – kakva je to razlika?”
Sličnu dilemu proživljava i 32-godišnji fotograf Yousef al-Mashharawi, koji s obitelji boravi u četvrti Nasser u središtu grada. „Lovci i helikopteri ne prestaju pucati. Svakih 45 minuta čuje se nova eksplozija”, govori. I on je ranije bio raseljen na jug, ali se ondje nije osjećao sigurnije: „Rečeno nam je da je to ‘humanitarna zona’, a zapravo su ondje padale iste granate kao i ovdje.”
Mashharawi priznaje da njegova odluka da ostane nije toliko svijesni izbor koliko puka činjenica da nema kamo: „Smatram da u Pojasu Gaze ne postoji istinski sigurno mjesto, ni na sjeveru ni na jugu. Smrt dolazi samo jednom.”
Dok granate i dalje padaju, tisuće obitelji vagaju istu agoniju – ostati uz betonske zidove koji barem nalikuju domu ili krenuti prema jugu, u šatorska naselja, nedostatak vode i neizvjesnost. Za mnoge, to više nije pitanje života ili smrti, nego kakvu smrt odabrati.