Košarkaši Srbije stižu na Eurobasket 2025 s etiketom jasnog favorita, ali i s teretom dugogodišnje gladi za zlatom. Posljednji put slavili su 2002. pod imenom Jugoslavija, kada su Vlade Divac, Predrag Stojaković i Dejan Bodiroga donijeli naslov svjetskih prvaka. Od tada su prošle 23 godine – i cijelo razdoblje samostalne Srbije bez ijednog senior-skog zlata.
Klupa i parket puni zvijezda Trostruki MVP NBA lige Nikola Jokić predvodi momčad koju nadopunjuju Bogdan Bogdanović, Nikola Jović, Filip Petrušev, Nikola Milutinov i Aleksa Avramović, dok se još čeka rasplet oko Vasilija Micića. Stratešku palicu drži iskusni Svetislav Pešić. FIBA-in Power Ranking smjestio je Srbiju na prvo mjesto ispred Njemačke i Francuske, a šest pobjeda u pripremama uz prosječnih 101,2 poena dodatno napuhuju očekivanja.
Dugi niz srebra i bronci Od osvajanja naslova 2002. nanizala su se brojna polufinala, ali nikad vrh postolja. Kao Srbija, uzeli su srebra na Eurobasketu 2009. i 2017., četvrto mjesto 2015., svjetska srebra 2014. i 2023. te olimpijsko srebro 2016. u Riju. Najsvježija je olimpijska bronca iz Pariza 2024., izborena nakon ogorčene borbe s SAD-om u kojoj su, prema srpskom taboru, „suci igrali ključnu ulogu” u završnici polufinala.
Bolna sjećanja na Italiju Favoritski status znao je biti poguban. Na Eurobasketu 2022. ispali su već u osmini finala od Italije, protivnika koji sve češće postaje njihova „crna mačka”. Slična razočaranja pratila su i prijašnje turnire, pa je pitanje može li aktualna generacija probiti psihološku barijeru.
Signal samopouzdanja Prijateljska pobjeda nad Njemačkom 16. kolovoza pokazala je da Pešićeva družina može nadigrati najveće rivale. No prava provjera tek stiže: Eurobasket 2025 prilika je da Srbija napokon dohvati ono što joj nedostaje – prvo košarkaško zlato pod vlastitom zastavom.
Ako ga osvoje, prekinut će sušu dulju čak i od hrvatske rukometne, a trofejna će vitrina napokon dobiti nastavak dostojan nasljeđa Divca, Bodiroge i Stojakovića. Ako ne uspiju, niz će se približiti četvrt stoljeća i pitanje će ostati isto: zašto reprezentacija prepuna talenata uvijek „samo” dotakne vrh?