Sredina listopada 1990. bila je ispunjena sportskim događajima koji su – svatko na svoj način – označili kraj jedne i početak druge ere.
Prvi izlazak „vatrenih”
U srijedu, 17. listopada 1990., Hrvatska je na prepunom Maksimiru prvi put istrčala pod vlastenom zastavom. Momčad Dražena Jerkovića, sastavljena od igrača razasutih po tadašnjoj jugoslavenskoj ligi, pobijedila je Sjedinjene Američke Države 2:1. Povijesni pogodak za vodstvo postigao je Aljoša Asanović, kojega je klub pustio u Zagreb tek nakon osobne molbe vlasniku Metza. Deset minuta poslije na 2:0 povisio je Ivan Cvjetković, dok je Troy Dayak u završnici smanjio rezultat.
Početnih jedanaest Hrvatske: Ladić, Vulić, Dražić, Ćelić, Kasalo, Peršon, Shala, Kranjčar, Cvjetković, Asanović, Mlinarić.
Finale mladih na Krimu
Gotovo u istom terminu u Simferopolju je odigran uzvrat Europskog prvenstva U-21. Nakon poraza 2:4 u Sarajevu, mlada reprezentacija Jugoslavije trebala je čudo protiv moćnog SSSR-a. Umjesto preokreta stigao je novi udarac – 3:1 za domaćine. Strijelci: Dobrovoljski, Mostovoj i Kanchelskis za Sovjete te Alen Bokšić za Jugoslaviju. U zapisniku su bila imena koja će ubrzo postati zvijezde svjetskog nogometa: Leković, Jarni, Prosinečki, Mijatović, Boban…
Košarkaški klasik u Ciboni
Dok je Maksimir pjevao, dvorana pod Tornjem primila je košarkaški derbi Cibona – Jugoplastika. Unatoč odlascima Rađe, Sobina i trenera Maljkovića, Splićani su, predvođeni Toni Kukočem i novim adutom Zoranom Savićem, slavili 85:81. Cibonu su predvodili Čutura, Cvjetičanin i Knegi, ali ni pojačanja Zdravka Radulovića i Dževada Alihodžića nisu spriječila poraz.
Tek četiri dana ranije, Jugoplastika je u Barceloni izgubila drugo uzastopno finale McDonald’s Opena – 117:101 protiv New York Knicksa predvođenih Patrickom Ewingom – pa je trijumf u Zagrebu bio melem na svježu ranu.
Dan koji je najavio novo doba
Prva utakmica Hrvatske, sovjetska dominacija na oproštaju zajedničke jugo-generacije te košarkaški sraz dvaju titana dali su sportskoj srijedi 1990. status kojeg se i danas s nostalgijom prisjećamo. Tri desetljeća kasnije, taj 17. listopada stoji kao podsjetnik na trenutak u kojem su se stari sustavi rušili, a novi tek rađali – na travnjaku, parketu i u glavama navijača.