Kada se krajem srpnja u škotskom ljetovalištu Turnberry pojavio nacrt novog američko-europskog trgovinskog sporazuma, mnogi su ga u Bruxellesu opisali kao „mračan dan”. Sada je 19-točkovni dokument i službeno objavljen – i otkrio koliko je pregovaračka vaga nagnuta u korist Washingtona.
• 15 % carine na većinu europskog izvoza u SAD stupaju na snagu odmah, a istodobno se zadržavaju već sada visoke pristojbe na europsku autoindustriju. • U tekstu se najavljuje izjednačavanje carina na automobile, no bez preciznog roka, što proizvođače iz EU-a ostavlja pod pritiskom. • Američka strana se obvezuje izvesti energenata u vrijednosti 750 milijardi dolara, dok bi europska ulaganja u SAD trebala dosegnuti 600 milijardi – brojke koje mnogi analitičari smatraju nerealnima.
Prikrivena prijetnja novim nametima Čim je okvirni sporazum pušten u javnost, Bijela kuća je zaprijetila dodatnim carinama usmjerenima na europsku digitalnu politiku. Time je otvorena nova crta bojišnice: američki dužnosnici tvrde da europska pravila o moderiranju sadržaja i zaštiti podataka ograničavaju slobodu govora i „diskriminiraju” američke platforme.
Takav pritisak, smatraju u Bruxellesu, ima jasnu strategiju. Washington koristi europsku sigurnosnu ovisnost – posebno u sjeni rata u Ukrajini – kako bi prepisao globalna pravila trgovine u svoju korist. Američki ministar financija Scott Bessent još je prošle jeseni poručio da će SAD „iskoristiti transatlantske asimetrije” kako bi osigurao povoljniji poredak.
Gospodarske i političke posljedice Europsko gospodarstvo već klizi prema rastu od tek 0,5 do 0,9 %. U izvoznim silama poput Njemačke to budi bojazan od recesije, a time i od jačanja populizma. Njemačka AfD i francuski Nacionalni front već optužuju Bruxelles da je „pokleknuo” pred američkim pritiscima i traže labavije odnose sa SAD-om.
Paralelno se ubrzava ideja strateške autonomije: Pariz i Berlin oživljavaju prijedlog Europskog sigurnosnog vijeća, grade trajnu vojnu suradnju kroz PESCO i zagovaraju veći proračun Europskog obrambenog fonda. Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da većina građana Francuske i Njemačke podupire veću europsku neovisnost u obrani, a čak i tradicionalno atlantistička Poljska počinje zauzimati oprezniji stav.
Financijska tržišta zasad na Turnberry gledaju kao na još jedan politički teatar, ali ekonomisti upozoravaju da bi iznenadni zaokret kapitalnih tokova – zbog trajne regulatorne i valutne razdiobe između dviju obala Atlantika – mogao pokrenuti lančanu reakciju puno snažniju od šoka 2008.
Europski protunapadi na stolu Europska unija i dalje raspolaže značajnom trgovačkom moći. Bruxelles je već pripremio instrument za suzbijanje gospodarske prisile – mehanizam koji bi američkim pružateljima usluga mogao uvesti ciljane protumjere. Premda do sada nije aktiviran, sve se češće spominje kao primjer kako bi EU trebala postupati: spajati gospodarsku i nacionalnu sigurnost te razviti doktrinu koja objedinjuje obrambenu autonomiju, energetsku otpornost i tehnološki suverenitet.
Zaključak iz Turnberryja jasan je: stari transatlantski pakt više ne vrijedi. Ako Europska unija ne izgradi novu, uravnoteženiju arhitekturu prije sljedeće krize, netko drugi – vjerojatno Washington – ponovno će diktirati pravila.