Radovi na dugoočekivanom spomeniku petnaestero maloljetnih žrtava agresije na Dubrovnik još su na razini zemljanih zahvata, iako je prvotni rok bio 6. prosinca – blagdan svetog Nikole i Dan dubrovačkih branitelja.
Predsjednica Udruge civilnih stradalnika Domovinskog rata Dubrovačko-neretvanske županije, Marija Lukšić, svakodnevno je u kontaktu s autorom spomenika, akademskim kiparom Daliborom Stošićem. Objašnjava da se cijeli proces otegnuo zbog više okolnosti:
- „Autor je krenuo u travnju i nadao se završetku do prosinca, ali radnici splitskog brodogradilišta gdje se izrađuje spomenik otišli su kućama za Uskrs, potom su došli ljetni godišnji odmori”, kaže Lukšić.
- Svaka od 15 bojica, simbol prekinutog djetinjstva, premazuje se posebnom bojom koja treba sedam do deset dana da se osuši; samo taj korak produljuje posao za tri mjeseca.
Stošić je roditeljima obećao da bi sve moglo biti spremno u siječnju ili veljači, oko Feste svetog Vlaha. Lukšić napominje da će, ako se i uđe u 2026., važnije biti da spomenik bude „kvalitetan i točno onakav kakav roditelji žele”.
Roditelji su, uz slomljene bojice, zatražili dodatak u vidu kamenih klupica s križem, imenima, datumima rođenja i smrti stradale djece. U međuvremenu bageri u Gružu kopaju temelje. „Bolje sada nego ljeti kad bi cement mogao popucati. Temelji moraju biti čvrsti”, ističe Lukšić, koja je 1991. izgubila 16-godišnjeg sina Luku.
Spomenik je odabran na javnom natječaju Grada Dubrovnika i Udruženja hrvatskih arhitekata. Stošić ga je osmislio u suradnji s dizajnerom i arhitektom Hrvojem Bilandžićem. Kompozicija šarenih, napola slomljenih bojica s rasutim krhotinama te klupicom od istog materijala trebala bi trajno podsjećati na prekid bezbrižnog djetinjstva tijekom ratne opsade grada.
Brojni su prijedlozi tijekom natječaja uključivali motive nogometnog i teniskog igrališta, no roditelji su se odlučili za univerzalniji simbol. „Prva asocijacija na bojice je vrtić. Kad se spomenik postavi, njegova će simbolika progovoriti sama”, kaže Lukšić.
I dok se radovi nastavljaju, obitelji stradale djece zadržavaju vjeru da će slomljene šarene bojice uskoro postati mjesto dostojnog sjećanja na njihove najmlađe, a gradu još jedan podsjetnik na cijenu slobode.