U središtu Bijeljine nedavno je postavljen spomenik Dragoljubu Draži Mihailoviću, što je ponovno otvorilo stare rane u bosanskohercegovačkom gradu u kojem su tijekom rata počinjeni brojni zločini nad Bošnjacima i Hrvatima.
Mihailović, vođa četničkog pokreta u Drugome svjetskom ratu, osuđen je 1946. na smrt zbog ratnih zločina i suradnje s nacističkom Njemačkom. Viši sud u Beogradu ga je 2015. rehabilitirao, ocijenivši da je suđenje bilo politički motivirano, no bez preispitivanja same odgovornosti. Unatoč tomu, podizanje njegove biste u Bijeljini naišlo je na oštru osudu dijela javnosti: „Bijedno i žalosno da se pojedinci ponose ubojicama”, „Samo se vraćate u negativnu prošlost umjesto da se okrenete budućnosti”, neki su od komentara na društvenim mrežama.
Dodatno zaprepaštenje izazvala je vijest o smrti Vasilija Vidovića Vaske (71), četničkog vojvode i osnivača Srpske radikalne stranke, kojega su pristaše slavili riječima: „Hvala za beskompromisnu borbu za srpstvo, za Republiku Srpsku i njeno stvaranje i za Srpsku radikalnu stranku.” Vidović je 1992. predvodio jedinice Vojske Republike Srpske koje su kod Ilijaša strijeljale 22 bošnjačka civila. Za „zasluge” ga je Radovan Karadžić odlikovao Zlatnom medaljom za hrabrost i Srebrnom medaljom za zasluge za narod, a Vojislav Šešelj mu je dodijelio čin vojvode.
Iako su pojedini korisnici interneta podsjetili na teška nedjela za koja se Vidovića teretilo, komentari podrške nadmašili su glasove osude. Taj kontrast dodatno je pojačao osjećaj nelagode među onima koji strahuju da se kroz javnu glorifikaciju osuđenih ili optuženih ratnih zločinaca potiče nacionalna netrpeljivost i minimizira patnja žrtava.
Incidenti u Bijeljini rasplamsali su rasprave o dvostrukim mjerilima u regiji: dok se u Hrvatskoj pod povećalom nalaze javni nastupi glazbenika koje kritičari optužuju za poticanje nacionalizma, u susjednom entitetu Republika Srpska bez službenih zapreka niču spomenici i organiziraju komemoracije osobama s dokazanim ili pripisanim ratnim zločinima.
Žestoki komentari na društvenim mrežama odražavaju duboku podjelu: jedni vide Mihailovića i Vidovića kao heroje, drugi ih smatraju simbolima nasilja i etničkog čišćenja. Dok javne vlasti zasad šute, Bijeljina ostaje mjesto gdje se prošlost i sadašnjost sudaraju – na štetu mira i suživota koji su ovom gradu prijeko potrebni.