Na današnji dan 1983. godine ugasnulo je srce Bernarda Bajde Vukasa, nogometaša kojega navijači Hajduka i danas uzdižu kao možda najvećeg igrača u povijesti kluba.
Vukas je preminuo iznenada u 57. godini, nedugo nakon što je, kako svjedoci pamte, zastao „na špici” ispred zagrebačkog kafića Charlie. Ondje je nekadašnji dinamovac Mirko „Charlie” Braun okupljao nogometne znalce, pa su se dvojica velikana često susretala u neformalnim razgovorima o lijepoj igri. Danas više nema ni Brauna, ni Ćire Blaževića, ni brojnih drugih čija su imena urezana u povijest hrvatskog nogometa, ali zidovi Charlieja i dalje čuvaju fotografije Pelea, Zambate, Vukasa i ostalih majstora.
Put prema vječnoj slavi Bajdo je započeo 1947. kada ga je Hajduk uočio na gostovanju NK Zagreba pokraj Plinare. Već 5. srpnja iste godine debitirao je za „bile” u Mostaru, na svečarskoj utakmici Veleža, i – prema svjedočenju kroničara – odmah bio najbolji na terenu. Ono što je slijedilo pretvorilo se u priču koja i danas ispunjava splitske kafiće, tribine Poljuda i srca navijača: dribling koji je tjerao suparnike na klizanja u prazno, lucidni pasovi i golovi za pamćenje.
Četrdeset tri godine od prerane smrti, spomen na Bajdu ne blijedi. Klub, grad i navijači svakog se 4. travnja okupe u mislima pred legendarnom „šesticom” kako bi zahvalili čovjeku koji je, više od bilo kog trofeja, Hajduku darovao identitet – neukrotivu strast prema nogometu i uvjerenje da je ljepota igre vrijedna svakog rizika.
„Sve kasnije bila je povijest, hajdučka i velika”, zapisano je u jednoj od brojnih kronika posvećenih Bajdi. Ostat će tako i ubuduće: premda je otišao prerano, Bernard Vukas ostaje trajno upisan u nogometnu, ali i splitsku kulturu sjećanja.
