Cijene stanova u hrvatskim gradovima ruše rekorde, dok plaće rastu znatno sporije. Prema studiji Ekonomskog instituta, prosječan četvorni metar u Splitu stoji 3 462 eura, a ni okolni gradovi ne nude velik predah: Omiš 2 750 eura, Solin 2 464 eura, Trogir 2 359 eura. Rezultat je generacija koja se teško kvalificira za kredit ili iole pristojnu najamninu te sve dulje ostaje u roditeljskom domu.
Psiholozi upozoravaju da financijska neizvjesnost brzo prerasta u emocionalni teret. Studentica psihologije iz Splita Lara Zubanović prisjeća se koliko joj je značila samostalnost tijekom studija u Zadru: „Samostalni život mi je pomogao da razvijem osjećaj odgovornosti, organizacije i samodiscipline. Imala sam svoj ritam, mir i slobodu, što smatram neprocjenjivim,“ kaže.
Povratak kući, međutim, donio je gubitak privatnosti. „Bilo mi je teško što nisam imala prostor za sebe. Taj osjećaj da ne možeš doći u svoj mir jako je frustrirajući,“ dodaje. Upozorava da dugotrajan ostanak u roditeljskom domu koči razvoj identiteta i samopouzdanja: „Za većinu mladih, prilika da barem neko vrijeme žive sami ne bi bila važna samo za organizaciju života, nego i za samopouzdanje, osjećaj vrijednosti i mentalno zdravlje.“
Umirovljena psihologinja Mirjana Nazor ističe da se mentalna ravnoteža teško postiže bez sigurna krova nad glavom. „Ako netko godinama nema priliku živjeti sam, razviti osobni prostor i identitet, vrlo je vjerojatno da će se javiti psihološki problemi i nezadovoljstvo,“ upozorava. Dodatni je problem kada roditelji preuzimaju odgovornost umjesto djece: „Roditelji šalju e-mailove profesorima i rješavaju probleme koje bi mladi trebali sami, što šalje poruku da nisu sposobni.“ Time se, kaže, jača osjećaj nesposobnosti i potiču simptomi anksioznosti i depresije.
Urbanist Jere Kuzmanić podsjeća da se stan danas tretira prije kao investicija nego kao osnovna ljudska potreba. „Novac se više ne stvara u tvornicama, već kupoprodajom stanova i zemljišta“, objašnjava, dodajući da većina Europljana između 25 i 35 godina nije kreditno sposobna i ne ispunjava uvjete za socijalni stan, kojih je u mnogim gradovima tek jedan do tri posto fonda.
Posljedice su vidljive na svakom koraku: povratak roditeljima, odustajanje od studija, odlazak u inozemstvo. „U Splitu mladi znaju reći – 'živ roditelj, mrtav kapital'. To jako dobro oslikava osjećaj nemoći. Neki pristaju na loše poslove samo da se maknu od kuće, ne zbog karijere, nego kako bi uopće mogli živjeti svoj život“, kaže Kuzmanić.
Stručnjaci se slažu da je nužna čvrsta regulacija tržišta nekretnina. Kuzmanić navodi primjer Beča: „Gradovi ne moraju sve graditi sami, ali moraju usmjeravati tržište. Treba stvarati modele u kojima stanodavci i stanoprimci mogu dugoročno preživjeti. Primjer je Beč, gdje mnogi građani žive u dugoročnom, reguliranom najmu.“
Poziva i na udruživanje kroz stanarske sindikate, stambene zadruge i građanski nadzor financijskog sektora. Bez sustavnih mjera, upozoravaju psiholozi, stambena nesigurnost nastavit će erodirati mentalno zdravlje i poticati iseljavanje, produbljujući društvene nejednakosti.