VIR – Kada se iz dnevnog boravka obitelji Juratovac začuju tupkanje strelica i elektronsko čitanje rezultata, susjedi znaju da 74-godišnji Vlado Juratovac trenira. Iako mu je ostalo tek tri posto vida, Viranin rodom iz Suhopolja već godinama niže uspjehe u elektronskom pikadu za slijepe i slabovidne osobe.
Kraj veljače donio mu je novu zlatnu medalju na Dalmatinskim športskim igrama u Dubrovniku, gdje je kao član Sportske udruge slijepih i slabovidnih osoba Donat iz Zadra treći put postao regionalni prvak. Prvi put uzeo je i naslov najboljeg pikadista Zadarske županije. Na stolu u kući u naselju Prezida trenutno blista devet zlatnih, pet srebrnih i deset brončanih odličja, a sezona je tek počela.
„Ove sam godine najbolji igrač pikada u Zadarskoj županiji i Dalmaciji, a želja mi je na Prvenstvu Hrvatske odraditi uspješan nastup i biti među najboljima”, kaže Vlado, već fokusiran na završni turnir koji će se održati u Premanturi kraj Pule.
Elektronska govorna meta, udaljena standardnih 2,37 metara i označena crnom trakom na podu, omogućila mu je samostalno igranje. No ključna je, priznaje, mentalna karta ploče: „Meta mi je u glavi. Sve brojeve koji postoje na tabli imam u glavi i znam gdje se koje polje nalazi. Što god zamislim, to napravim.” Jednom je tako srušio početnih 301 bod u samo tri serije bacanja.
U sport se uključio još 1978., nakon što je zbog maligne kratkovidnosti praktički oslijepio u 25. godini. Bio je trostruki prvak Hrvatske u kuglanju, a ukupno je u kuglanju i šahu osvojio 62 medalje. Pikado je otkrio tek 2019., na nagovor tadašnjeg dopredsjednika županijske udruge Josipa Laće, i odmah uzeo broncu. Danas je dvostruki uzastopni prvak Dalmacije u kategoriji B2 za slabovidne.
Iako zadivljuje preciznošću, inzistira na poštenim uvjetima. Od Hrvatskog saveza slijepih traži uvođenje zasebne kategorije za natjecatelje s manje od pet posto vida, jer sada mora igrati protiv suparnika koji vide i do 30 posto.
Izvan sportskih terena Vlado i supruga Marica poznati su kao višestruki darivatelji krvi, a iza sebe ima radni vijek poslovođe u šećerani te status dragovoljca Domovinskog rata. Treću kuću na Viru dijele s kolekcijom trofeja, dok su prodajom prethodnih nekretnina pomogli sinu Tomislavu da se skući u Zadru.
Jedino što ne može, priznaje, jest sjesti za volan. Za sve ostalo, od svakodnevnih obaveza do strelice koja mora pogoditi milimetarski precizno, oslanja se na nepogrešiv osjećaj za prostor – i neumorno srce sportaša.