Dok osnovnoškolci u Splitu za jutarnju marendu najčešće dobiju lisnato pecivo, kroasan ili burek, njihovi vršnjaci na sjeveru zemlje pred sebe svakodnevno dobivaju tanjur toplog variva, svježe voće ili povrtni namaz.
Autor teksta upozorava da razlika nije samo na jelovniku, nego i u odgojnom pristupu: djeca na sjeveru odmalena uče kako je svježa, raznolika hrana sastavni dio svakog obroka, dok splitski učenici stječu naviku da je pekarski proizvod „normalan ručak”. Sve se događa unutar istog državnog sustava i uz jednake proračunske potpore, pa su se, tvrdi se u tekstu, stvorile „dvije Hrvatske” – jedna koja djecu educira o zdravlju i druga koja ih prepušta logici najbržeg i najjeftinijeg zalogaja.
Osnovna škola Pojišan navodi se kao primjer splitske prakse; ondje učenici, umjesto voća ili sezonskog povrća, redovito dobivaju burek ili lisnato pecivo. Sjeverne škole, pak, uvrštavaju variva, integralne žitarice i namaze od povrća. Grad Split, stoji u članku, na kritike i upite zasad ne odgovara.
Takav kontrast, zaključuje se, ne stvara samo različite prehrambene navike nego i nejednake zdravstvene ishode te dugoročno produbljuje podjelu između regija.