Rikard Katalinić Jeretov (1869.–1954.) ostaje jedno od onih imena koje hrvatska književnost teško može svrstati u urednu ladicu. Rođen u Voloskom kao sin pomorca, more mu nije bilo tek kulisa, nego životni ritam koji je oblikovao i njegovo stvaralaštvo i njegovu politiku.
Već u mladosti, nakon školovanja na Trgovačkoj akademiji u Rijeci, put ga vodi u Beč, Pariz i London. Ipak, svaka se etapa vraća istom motivu: Jadranu. Kao činovnik u Zadru, potom stanovnik Opatije i Splita, Jeretov se etablira kao „pjesnik mora, Istre i Hrvatskog primorja”.
Njegova antologijska zbirka „Sa Jadrana” iz 1908. donosi more u tri sloja:
- Kao opipljiv prostor – miris soli, mreže ribara i udarac valova podno Kvarnera.
- Kao simbol otpora – „sinje more” postaje znak hrvatskoga prava u vrijeme tuđinske vlasti.
- Kao intimna pozadina – beskrajna pučina pretvara se u metaforu ljudske osamljenosti i prolaznosti.
Dosljednost u obrani hrvatskog identiteta nije ostala bez posljedica. Zbog nepokolebljivih antifašističkih stavova i protivljenja talijanskoj iredenti, 1941. završava u internaciji na Liparskim otocima. Ta iskustva dodatno produbljuju melankoliju njegovih stihova, pretvarajući poeziju u kroniku otpora.
Danas, desetljećima nakon njegove smrti, Jeretov stoji kao simbol regionalne književnosti koja nije bježala od velike povijesti. Njegovi stihovi i dalje šume poput valova koje je opisivao – tvrdoglavo podsjećajući da je more više od geografije: ono je karakter, sjećanje i zavjet.