Mještani Široke Kule i okolnih sela, obitelji žrtava te predstavnici državne i lokalne vlasti okupili su se u ponedjeljak u župnoj crkvi sv. Mateja kako bi obilježili 34. godišnjicu jednoga od najstrašnijih zločina na ličkom području tijekom Domovinskog rata.
Prema svjedočenjima, 13. listopada 1991. paravojne postrojbe tzv. vojske srpske Krajine pod izlikom „zaštite" smjestile su desetero civila – mahom starijih žena i muškaraca – u gospodarsku zgradu. Uslijedila je egzekucija automatskim oružjem, a potom i bacanje ručnih bombi. Među ubijenima bila je i trinaestogodišnja Verica Nikšić, koju je u smrt pratila majka Mandica.
Dvije ranjene starice uspjele su se te noći iskrasti iz zgrade, prehodati nekoliko kilometara do položaja Hrvatske vojske kod Perušića i prenijeti vijest o masakru. Njihovo svjedočenje bilo je prvo službeno saznanje o zločinu.
Misa zadušnica Misno slavlje predvodio je generalni vikar Vojnog ordinarijata mons. Ilija Jakovljević, uz župnika vlč. Luku Blaževića. U prvim redovima sjedile su obitelji ubijenih, a među okupljenima su bili državni tajnik Darko Nekić, ličko-senjski župan Ernest Petry, gradonačelnik Gospića Darko Milinović i njegov zamjenik Ivica Kovačević.
Nezatvorena rana Tijekom rata je, prema dostupnim podacima, na području Široke Kule, Ličkog Osika, Vukšića i Ostrvice ubijeno 40 civila hrvatske nacionalnosti. Iako je nekoliko nalogodavaca i počinitelja osuđeno pred Županijskim sudom u Rijeci, nitko još nije pravomoćno odgovarao za sam masakr u Širokoj Kuli. Obitelji i dalje tragaju za posmrtnim ostacima deset svojih najmilijih.
Jedini koji je u vrijeme tzv. Republike Srpske Krajine završio iza rešetaka bio je Čedo Budisavljević, osuđen za likvidaciju peteročlane srpske obitelji Rakić – ubijenih zbog sumnje da posjeduju novac za novi automobil. Budisavljević je pušten iz zatvora u Kninu na početku operacije Oluja, a kaznu je nastavio služiti u Beogradu.
Okruglih 34 godine poslije, mještani Široke Kule još uvijek čekaju pune sudske epiloge i dostojanstven smiraj za žrtve čija je jedina „krivnja“ bila pogrešna nacionalnost na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme.