Baranjska pustara Širine broji svoje posljednje dane. Nakon što je agrokompanija Belje preselila mehanizaciju u obližnji Brestovac, zadnjih dvadesetak mještana dobilo je obavijest da će biti preseljeni u državne stanove u Šećerani, Kneževu, Petlovcu i drugim naseljima diljem Baranje.
Pritiskom na pipu tekla je još samo sanitarna voda iz vodotornja sagrađenog u doba Austro-Ugarske. Priključak na gradski vodovod – premda prolazi na nekoliko metara od kuća – procijenjen je kao preskup, pa je upravo izostanak pitke vode presudio sudbini mjesta koje se prvi put spominje još u 19. stoljeću.
Popisi stanovništva otkrivaju strmoglavi pad: od više od 500 žitelja nakon Drugoga svjetskog rata, broj se smanjio na 319 (1971.), 219 (1981.), 170 (1991.), 86 (2001.) i konačno 26 na posljednjem popisu. Širine tako slijede put Sokolovca i Jasenovca, gdje je život već zamro.
Svjetlana Hosinger (54), jedna od posljednjih stanovnica, kaže da je o odlasku doznala iznenada: „Nedavno su došli neki ljudi i rekli da se moramo seliti. Pokazali su mi fotografiju stana u Kneževu te dodali da idemo tamo.” Iako bi, priznaje, najradije ostala, bez pitke vode to više nije moguće. „Prava je istina da će vode biti još mjesec dana, sve dok nas ne isele.”
Sličnu priču dijeli i 80-godišnji Svetozar Jovandić: „Imam 80 godina, živim sam u trošnoj kućici, ali se nisam planirao seliti. No kada su rekli da više neće biti vode i ponudili mi stan u Šećerani, pristao sam.” Njegova susjeda Stana Varga, udovica koja će preseliti u Petlovac, kaže da joj je svakodnevno nošenje vode s udaljenog bunara postalo neizdrživo.
Što slijedi za Širine, nitko sa sigurnošću ne zna. Govori se o izgradnji dvodomki za strane radnike, o stočnoj farmi, pa čak i o solarnom polju, no mještani ističu da ih nitko ništa ne pita. Sigurno je tek da će nakon njihova odlaska pustara potpuno utihnuti.
Od nekada mnoštva beljskih pustara, danas su naseljene još samo tri: Mirkovac, Kozjak i Zeleno Polje. Sudbina Širina, nekad živog sela s trgovinom, gostionicom i nogometnim klubom, zapečaćena je simboličnim zatvaranjem slavine – i sjećanjima onih koji iz nje odlaze u potrazi za pitkom vodom i dostojnim krovom nad glavom.