Prošlo je više od tri desetljeća od pada Vukovara, a ime novinara i književnika Siniše Glavaševića – reportera koji je sa gradskih ruševina svakodnevno slao potresna izvješća – sve se rjeđe čuje u političkim i javnim obraćanjima.
Glavašević je rođen 4. studenoga 1960. u Vukovaru. Tijekom tromjesečne opsade ostao je u razorenom gradu i putem Hrvatskoga radija opisivao dramatičnu svakodnevicu civila i branitelja. Nakon sloma obrane, 19. ili 20. studenoga 1991., odveden je na Ovčaru gdje je ubijen zajedno s još oko dvjestotinjak zarobljenika.
Istog je dana strijeljan i njegov radijski tehničar Branimir Polovina, rođeni Vukovarac i pripadnik srpske zajednice, čije se ime također rijetko spominje. Polovina je, kako podsjećaju svjedoci, pratio Glavaševića do posljednjeg trenutka i dijelio mikrofon – i sudbinu – svojega prijatelja.
Unatoč herojskoj simbolici, Glavašević danas gotovo da ne dobiva službene počasti. Među organizatorima državnih komemoracija rijetko se čuje poziv da se njegova novinarska ostavština istakne ili da se njegovo lice nađe uz druge istaknute vukovarske branitelje. Kritičari takvo prešućivanje tumače političkim kalkulacijama i borbom za interpretaciju ratne povijesti: Glavaševićevo humanističko naslijeđe, kažu, ne uklapa se lako u dominantni, deklarativno domoljubni narativ.
O zaboravu svjedoče i simbolični detalji: u mnogim školskim programima djeca uče o opsadi Vukovara, no rijetko čitaju Glavaševićeve „Priče iz Vukovara” ili slušaju njegove ratne izvještaje. Mediji ga spomenu uglavnom oko obljetnica, a političke govornice – premda pune poziva na jedinstvo i sjećanje – nerijetko ga preskoče.
Kada se 35 godina nakon rata sve češće poziva na otvaranje arhiva i suočavanje s činjenicama, priča o Siniši Glavaševiću podsjeća da ratni heroji mogu nestati iz kolektivnog sjećanja ne zato što su bili mali, nego zato što su nekome postali nezgodni. U njegovu slučaju, okupljeni Vukovarci i ratni veterani poručuju: „Glas koji je govorio istinu ne smije utihnuti ni u miru.”