Glumac Rade Šerbedžija ovoga ljeta obilježava četvrt stoljeća postojanja svojeg Kazališta Ulysses, a jubilej je iskoristio kako bi progovorio o svojoj ulozi umjetnika, povijesnom revizionizmu i današnjem „neokapitalizmu”.
„O sebi ne mogu, a i ne želim govoriti”, kaže 79-godišnji umjetnik, priznajući da je svojim postupcima „znao nervirati” vlast u državama u kojima je živio. Ipak, dodaje, nikada ne bi mijenjao put koji ga je, kako tvrdi, uvijek vodio „na stranu pravde i istine”, unatoč cijeni koju su ponekad plaćali on i njegova obitelj.
Šerbedžija podsjeća na misao Miroslava Krleže da pisac „mora biti u neku ruku disident”, te ističe kako ga ta pozicija, premda osamljenička, oslobađa i omogućuje mu da „ostane svoj, i nikada do kraja ničiji”.
Govoreći o ideji zajedničkog prostora bivše države, glumac osuđuje tendencije selektivnog pisanja povijesti: „Historijske činjenice brišu se i prepravljaju… Jednoga dana nove generacije možda više neće imati pojma što je to bila Titova Jugoslavija.” Boji se, kaže, da mladi neće znati „tko su bili partizani, niti tko je zapravo bio žrtva, a tko dželat u Drugom svjetskom ratu”.
Pritom podsjeća na socijalne tekovine propale države – besplatno školovanje i zdravstvo, puno zaposlenje, odsutnost sirotinje i beskućništva – kao i na sportske uspjehe u košarci, rukometu i vaterpolu. No, o toj priči, ističe, ne želi više govoriti: „Tu su zemlju upropastili i uništili oni isti koji danas pljačkaju svoje nove države, pohlepni pojedinci koji u ovom neokapitalizmu ponovo uništavaju sve oko sebe.”
Razgovor završava citatom Ivana Gorana Kovačića: „Niko da ne dođe do prijatelj drag i kada se vrati nek poravna trag”, koji Šerbedžija izgovara s gorkim prizvukom, upozoravajući na opasnost zaborava i ponavljanja istih pogrešaka.