Seljačke bune u Pazinskoj knežiji tijekom 16. i 17. stoljeća ostavile su dubok trag na društveno-politički krajolik središnje Istre.
Najveći ustanci izbili su 1571. i 1653. godine kada su se seljaci digli zbog naglog povećanja davanja i sve težih gospodarskih pritisaka. Pobunjeno stanovništvo suočilo se s energičnom represijom, ali je uspjelo natjerati vlastelu na ustupke. Posljedica prve velike bune bilo je sastavljanje novog urbara 1573., koji je pak službeno potvrđen tek 1578. godine, nakon dugih pregovora i dodatnih tenzija.
Ubrzane promjene pokazale su koliko su teški porezi, feudalne tlake i pravna nesigurnost nagrizali svakodnevicu seljaka. Istodobno, reakcija vlasti otkrila je strah od daljnjih nemira pa su u upravu uvedene dodatne kontrole i preciznija pravila oporezivanja.
Kasniji ustanak 1653. potvrdio je da socijalne napetosti nisu iskorijenjene. Iako su represalne mjere ponovno bile oštre, seljaci su ponovo otvorili pitanje ekonomske održivosti nameta, čime su dodatno potaknuli prilagodbe u lokalnom zakonodavstvu.
Pazinske bune stoga nisu bile samo izolirani ispadi nezadovoljstva nego ključne točke koje su oblikovale razvoj pravnih odnosa u regiji, otkrivajući složenu igru interesa između feudalnih gospodara i potlačenog seljaštva.