Cijeli se svijet ovih dana ponovno prisjeća 26. travnja 1986., kobne noći kada je u 1:23 eksplodirao četvrti reaktor nuklearne elektrane „Vladimir Iljič Lenjin” nedaleko Kijeva. Trideset i devet godina poslije u napuštene zone Černobila zalaze tek vojska, vatrogasci i – sve brojniji znatiželjnici.
Jedan od njih bio je Mihovil Pirnat, tadašnji student iz Zagreba koji je 2010. sam krenuo put Ukrajine. „Zanimalo me kakav je osjećaj biti u gradu koji je napušten. Nitko se nije usudio od mojih prijatelja ići, a i bilo je to skupo, pa sam na kraju sam otišao”, prisjetio se član udruge Croatia Infiltration, neformalne ekipe koja je fotografirala napuštenu arhitekturu.
Kontrolne točke i prvi šok
Put od Kijeva do zone trajao je satima po rupama izrovanoj cesti. Na prvoj kontrolnoj točki dočekali su ga vojnici s dugim cijevima i strogo upozorenje da ni ne pomišlja vaditi fotoaparat. „Imao sam u jednom trenutku osjećaj kao da ulazim u ratnu zonu”, kaže Pirnat. Kontrast zloslutne tišine i bujne prirode, koja je u međuvremenu preuzela napušteni prostor, dodatno je pojačavao nelagodu.
Vatrena i radioaktivna opasnost
U selu Černobilu vodiči su objasnili da ondje stalno borave tek vojska i vatrogasci. Ljetni su požari, kaže Zagrepčanin, i dalje noćna mora: staklo iz sravnjenih kuća pod užarenim suncem zapali šumu, a svaki plamen nosi rizik da u zrak podigne čestice cezija i stroncija. „Jako je važno da se ti požari što prije ugase, jer dolazi do kontaminacije”, prenosi upute domaćina.
Stroga pravila kretanja
Grupi od sedmero turista najprije je u zgradi nalik školi održano predavanje o sigurnosti. „Dobili smo i Geigerov brojač u slučaju da naletimo na nešto što ima veću razinu radijacije, da se odmah maknemo.” Vodič, vojnik s osmijehom i automatom, ponavljao je: ne dirajte biljke, ne dižite prašinu, držite se staze.
Ručak pod dozim jerke
Iznenađenje je čekalo u kantini – kompletan ručak uzgojen unutar strogo kontroliranih „sobica”. Svaki list salate najprije prolazi kroz uređaj koji mjeri kontaminaciju. „Malo smo se gledali… ne želiš odbiti, a nije ti svejedno početi jesti”, opisuje Pirnat susret s radioaktivnom gastronomijom.
Nasljeđe najveće nuklearne katastrofe
Eksplozija reaktora 1986. dogodila se tijekom nespretnog eksperimenta kojim se željelo provjeriti mogu li turbine bez vanjskog napajanja dovoljno dugo hladiti jezgru dok ne prorade dizel-generatori. Nakon havarije u zonu su ušli tisuće likvidatora – dobrovoljaca iz čitavog Sovjetskog Saveza – kako bi obuzdali požar i uklonili gorivo.
Gotovo četiri desetljeća kasnije Černobil je i dalje simbol ljudske pogreške i prirodne otpornosti. Sve više turista, pothvatnika i filmadžija odlazi provjeriti zašto Geiger i dalje ponekad zazvoni – baš kao što se to dogodilo zagrebačkom studentu kada je shvatio koliko je tank a linija između neobične turističke atrakcije i podsjetnika na katastrofu koja se nikad ne smije ponoviti.