U središtu Rovinja ovih je dana osvanuo poznati prizor: bijele linije koje na gradskim trgovima i rivama precizno označavaju dopuštene gabarite ugostiteljskih terasa. Gradska uprava još jednom je, uoči glavne turističke sezone, posegnula za metrom i kanticom boje kako bi jasno naznačila gdje stolovi, stolice i suncobrani smiju stajati – i gdje ne smiju.
Metoda je provjerena, ali praksa pokazuje da crte često postaju tek orijentir. Ugostitelji iz godine u godinu nadograđuju svoju „privremenu“ opremu: pokoja dodatna stolica, vaza s cvijećem ili suncobran redovito skliznu preko bijele granice. Automobili, premda im ondje nije mjesto, mirno su parkirani unutar označenih poligona, dok teške baze suncobrana ostaju zimu i ljeto izvan dopuštene zone – kao da su se crte povlačile oko njih, a ne obrnuto.
Ključni problem nije tehnički, nego organizacijski. Broj komunalnih redara nije veći nego lani, a već je kronično nedostatan za grad koji u špici sezone prima tisuće gostiju dnevno. Bez njihova stalnog nadzora bijela boja brzo izblijedi u simboličku preporuku umjesto obvezu. Rezultat je svakoljetna igra mic po mic: terase se šire centimetar po centimetar, javni prostor se sužava, a granice postaju rastezljive poput žvakaće gume.
Fotografije snimljene ovoga tjedna jasno pokazuju da je sezona odmjeravanja snaga već počela. Dok se turisti još pripremaju za dolazak, ugostitelji i gradska uprava ulaze u novu rundu tihe borbe za svaki pedalj kamena s pogledom na more. Ostaje pitanje hoće li ove godine prevladati pravilo ili kreativna interpretacija – i tko će sve to, u konačnici, kontrolirati.