Kad su se 23. srpnja 1987. ispred robne kuće IPK na Sjenjaku spustili padobranci, a pistom prošetale dvije modne revije, najveće osječko naselje slavilo je ostvarenje dugogodišnjeg sna. Objekt od 10 000 četvornih metara unutarnjeg i 6 000 kvadrata vanjskog prostora, s 200 parkirališnih mjesta i 14 odjela, trebao je zadovoljiti potrebe desetak tisuća stanovnika novonastalog kvarta.
Otvaranju je prethodio „pokusni rad” donje etaže 15. srpnja, kad su kupce dočekali 30-kilogramska mortadela i 15-kilogramski sir. Građani su u anketama hvalili novu samoposlugu i poručivali da je „bilo krajnje vrijeme” da takav sadržaj stigne u Sjenjak.
Neizostavna atrakcija bio je duty free shop. Prema tadašnjim pravilima, u njemu su mogli kupovati samo strani državljani s putovnicom, što je izazvalo negodovanje Osječana: strana roba po povoljnim cijenama bila je nadomak ruke, ali nedostupna. Snalažljivi su zato tražili turiste koji bi za njih obavili željenu kupnju.
Iza svečane fasade krila se priča o kompromisima. Idejno rješenje arhitekta Ivice Peke iz 1979. predviđalo je znatno ambiciozniji „društveno-opskrbni centar” na 11 000 četvornih metara, s dva kata, otvorenim atrijem, kinodvoranama, konferencijskom salom i knjižnicom. Skupi aluminijski lim pastelnih boja trebao je krasiti pročelje. No, kako se za projekt nije mogao pronaći dovoljno snažan investitor, planovi su s vremenom srezani – nestao je jedan kat, brojni sadržaji, a pročelje je dobilo jeftiniju varijantu.
Usprkos skraćenom popisu, IPK je Osječanima donio samoposlugu, kiosk, cvjećarnicu, poslovnicu banke, dvoranu za sastanke, dvonamjensko sklonište i garderobe za oko 200 zaposlenih. Na drugoj etaži prostiralo se 2 900 kvadrata namijenjenih tekstilu, obući, odjeći, sportskoj opremi i drugim proizvodima.
Glas Slavonije je tad zapisao da je „arhitektonski vrlo vrijedan objekt estetski vješto uklopljen u prostor” te da je Sjenjak dobio „mali grad” koji zadovoljava njegove potrebe. Danas, gotovo četiri desetljeća kasnije, ostala je tek blijeda slika nekadašnjeg simbola modernog Osijeka. Zub vremena i promjene trgovačkih navika pretvorili su ponos osamdesetih u podsjetnik na eru kad je robna kuća bila srce kvartovskog života.