Brojni kolege, prijatelji i filmofili sinoć su ispunili riječko Art-kino kako bi odali počast nedavno preminulom filmskom kritičaru, redatelju i intelektualcu Aldu Paquoli.
Program sjećanja otvoren je njegovim jedinim autorskim filmom, eksperimentalnim kratkometražnim ostvarenjem „Automati želja” iz 1979., koje je svojedobno prikazano i u pariškom Centru Pompidou te amsterdamskom Stedelijk Museumu. U kadrovima Guvernerove palače, Trsatske gradine i rafinerije na Mlaki mnogi danas vide intimnu posvetu rodnom gradu.
„Aldo je bio jedan od onih ljudi čiji odlazak ostavi veliku prazninu u Rijeci. Zato ga večeras pamtimo kroz ono što je najviše volio – film”, poručila je ravnateljica Art-kina Slobodanka Mišković.
Govornici su nizali uspomene: od školskih dana u Sušačkoj gimnaziji preko tekstova u omladinskim listovima do zrelih kritika koje su ga učinile jedinstvenim glasom domaće filmske scene. Dina Pokrajac iz Društva hrvatskih filmskih kritičara podsjetila je na „iskričav, ironičan duh i erudiciju” kojima je Paquola oblikovao svoje eseje, dok je izdavač Franjo Butorac naglasio širinu njegovih interesa – „od Schopenhauera do Prousta”.
Kim Cuculić, dugogodišnja urednica kulturne rubrike, istaknula je važnost Paquolinih ukoričenih tekstova: „Knjige su trajni dokument vremena; po njima se vidi ne samo što je gledao nego i kako je interpretirao.”
Nekadašnji direktor Rijekakina Miroslav Tatić prisjetio se beskrajnih razgovora o filmu i filozofiji te Paquoline netrpeljivosti prema površnosti. „Jednom je rekao: ‘Na mojoj sahrani želio bih da se ispriča vic, da se ljudi nasmiju.’ Nije volio patetiku”, dodao je.
Večer je završila projekcijom „Irme Vep” Oliviera Assayasa, filma koji je Paquola često isticao kao osobnog favorita.
Rođen 1952., diplomirani filozof i lingvist, autor knjiga „Don Huanovo ponoćno zrcalo”, „Retrospectator”, „Samozatajni hermafrodit” i „Licemjer”, Aldo Paquola ostavio je dubok trag u hrvatskoj filmskoj kulturi – i, kako su pokazale sinoćnje emocije, u srcima Riječana.