Ribari duž obale svakodnevno iz mora vade plastične boce, komade konopa i poderane mreže, no na kopnu ih dočeka novi problem – kontejnera za takav otpad najčešće nema. Prema podacima struke, Jadran trenutačno ima više plutajućeg otpada od ostatka Sredozemlja, a više od 80 posto čini plastika koja se, kada jednom uđe u morski ekosustav, raspada na mikročestice i ostaje desetljećima.
Udruga Sunce s partnerima iz Hrvatske i Italije pokrenula je projekt FishNoWaste kako bi mapirala količine otpada koje ribari pasivno „ulove”, analizirala infrastrukturu u lukama i razvila zajednički model gospodarenja otpadom. Cilj je, kažu, „otpad ponovno upotrijebiti, reciklirati i smanjiti”.
„Zakon ih obvezuje da predaju pasivno ulovljeni otpad, a na terenu često nemaju gdje s njim”, upozorava asistentica u Odjelu za komunikaciju i zagovaranje Dora Čakušić. Dodaje da su postojeće opcije „malobrojne i neučinkovite”, pa napori ribara „ostaju bez učinka”.
Najviše otpada, pokazuju prvi nalazi, povezuje se s koćarskim ribolovom: teška oprema grebe morsko dno, lomi se i gubi, a plastični se fragmenti godinama zadržavaju u okolišu. Problem pogoršavaju lomljivi materijali s kopna, poput stiropornih kašeta. „Često čujemo od ribara da se i najbanalniji predmeti, poput stiropornih kašeta, zbog svog sastava jednostavno raspadnu i završe u moru”, kaže Čakušić.
U luci Tribunj svakog se mjeseca otvara i analizira nasumično odabran dio prikupljenog otpada kako bi se precizno utvrdila njegova masa i sastav. Sustavno praćenje, ističu u Suncu, ključno je za buduća rješenja. Pilot-implementacija modela zajedničkog gospodarenja otpadom u nekoliko odabranih luka trebala bi pokazati može li se uključivanjem ribara povećati učinkovitost prikupljanja, razvrstavanja i predaje otpada.
FishNoWaste veliku pažnju posvećuje edukaciji. Programi namijenjeni ribarima, školama i lokalnim zajednicama promiču kružno gospodarstvo, popravljanje mreža i zamjenu jednokratne plastike dugotrajnijim rješenjima. Primjeri iz inozemstva, poput modela „Fishing for Litter”, pokazuju da se količina otpada značajno smanjuje kada se ribarima olakša iskrcaj i odvojeno prikupljanje.
Projekt bi trebao rezultirati unapređenim sustavom gospodarenja ribolovnim otpadom u Hrvatskoj i Italiji, većim količinama prikupljenog i recikliranog materijala te zajedničkim strategijama koje bi Jadran napokon mogle učiniti čišćim. Dok se to ne dogodi, ribari će i dalje s mrežama izvlačiti podsjetnik na čovjekovu sklonost plastici – i paradoksalno ga vraćati na palubu bez jasnog odredišta.