Mirjana Semenić Rutko, tada tek diplomirana liječnica na stažu, provela je tri najteža mjeseca svoga života u podrumu vukovarske bolnice. U jesen 1991. pod neprekidnom paljbom i bez struje, vode ni lijekova ondje je, zajedno s malobrojnim kolegama, liječila oko 4000 ranjenika i izvela približno 2250 operacija.
„Bilo je strašno stresno raditi u tim uvjetima”, prisjeća se. „Jedna od najtežih situacija bila je kada su mi na ruke donijeli ranjeno šestomjesečno dijete.” U bolničkom skloništu svakodnevno je na krov, premda obilježen znakom Crvenog križa, padalo od 70 do 80 granata, a nekih je dana broj projektila dosezao i 700.
Kako su dani prolazili, zaliha je bilo sve manje. Vode se svodilo na dvije litre po osobi na dan, pa se odlučivalo hoće li se popiti ili upotrijebiti za kavu ili priručni tuš. „Budite se s mišlju da će danas sigurno biti bolje jer od onoga što ste proživjeli jučer gore ne može, a onda vidite da ipak može – i mehanički nastavite raditi”, kaže Semenić Rutko.
Osim neprestanih ranjavanja, medicinsko osoblje nosilo se i s psihološkim slomovima. U jednom od najžešćih bombardiranja ranjenik je zapjevao „Glory, Glory, Aleluja”, a cijeli je podrum spontano zapjevao s njim – trenutak zajedništva usred kaosa koji liječnica naziva „iznimno emotivnim”.
Kolaps obrane osjetio se već početkom studenoga. Kad je 20. studenoga konvoj ranjenika krenuo iz grada, Semenić Rutko se opraštala s kolegama riječima „vidimo se u Zagrebu”, ne sluteći da mnogi od njih nikada neće stići. Tek u Zagrebu doznala je za pogubljenja na Ovčari.
Povratak i novi život
Iz ratnog Vukovara izašla je bez zaručnika, koji je poginuo, dok su joj otac i šogor završili u srbijanskim logorima. U grad se vratila 1999., najprije ponovno radila u bolnici, zatim u Domu zdravlja osnovala Službu za primarnu zdravstvenu zaštitu žena, a 2004. otvorila vlastitu ginekološku ordinaciju.
„Ne želim biti teret sama sebi ni svom sinu, niti živjeti u 1991. godini. Ali zaboraviti ne smijemo i stalno moramo pričati o tome što se ovome gradu dogodilo”, poručuje.
Za Mirjanu Semenić Rutko vukovarska bolnica ostaje simbol otpora: mjesto na kojem su, usprkos svemu, svakoga dana pomicali granice ljudske izdržljivosti – uvjereni da gore od jučer ipak ne može, iako ih je stvarnost često demantirala.