Sjećanje jednoga Puljanina otkriva kako su djeca 80-ih i 90-ih u školskim klupama učila brzo potrčati u zaklon – i zauvijek zapamtila da se "ništa ne smije iznenaditi".
• Proljetne večeri 1986. godine, nakon američkog bombardiranja Libije, u pulskim se osnovnim školama oglasila uzbuna za zračnu opasnost. Učenici su, prema naputku nastavnika, kleknuli pod klupe pa u koloni krenuli prema skloništu br. 62 u Ulici Dinka Vitezića. Bila je to tek jedna od brojnih vježbi akcije NNNI – Ništa nas ne smije iznenaditi.
• Iduće velike vježbe stigle su s raspadom Jugoslavije 1990. i 1991. Tadašnji gimnazijalci, kroz Zagrebačku ulicu i Korzo, žurno su se spuštali u podzemne tunele koje će Pula kasnije pretvoriti u turističku atrakciju Zerostrasse. Ovoga puta prijetnja je bila domaća i otvorena.
• Do kraja 1991. zračna se opasnost nad Pulom prvi put oglasila "za ozbiljno". Iako je rat već harao Hrvatskom, dio mladih tada je odbio sići u podzemlje – željeli su, kako danas priznaju, samo otvoreno nebo iznad glave.
• Autor podsjeća da su Puljani odrastali među rovovima, tvrđavama, bunkerima i kolonama tenkova. Grad, tvrdi, nosi ratni strah u "natalnoj karti"; nastao je i oblikovan kao vojna baza, a posljednja dva stoljeća gotovo da je izgrađen za vojsku i zbog vojske.
• Tek s vremenskim odmakom postalo je jasno da je „lijepa Pula“ zapravo grad podignut na trajnoj paranoji sukoba – i da prijetnja rata, i kad nestane iz vijesti, uvijek ostaje negdje pod kožom stanovnika.