Dana 15. srpnja 1945. u zagrebačkoj katedrali 47-godišnji nadbiskup Alojzije Stepinac zaredio je 22-godišnjeg Franjo Kuharića – kasnijeg kardinala i zagrebačkog nadbiskupa. Obojica su potekla iz krašićkoga kraja, zbog čega se taj dio Žumberka još naziva Dolinom kardinala.
„Šaljem vas u krvavu kupelj” – upozorio je Stepinac skupinu mladih svećenika pri ređenju. Ispostavilo se da nije pretjerao:
• 1. studenoga 1945. novozaređeni Kuharić preuzeo je službu kapelana u Radoboju, gdje ostaje deset mjeseci. • Nedugo potom postavljen je za upravitelja župa Rakov potok i Pavučnjak između Zagreba i Jastrebarskoga. • U susjednoj župi Sveti Martin pod Okićem mladi župnik Pavao Bedenik biva ubijen, a 1947. na samog Kuharića pokušan je neuspjeli atentat.
Tako su se Stepinčeve riječi, zapisane u ratnom i poratnom metežu, obistinile već dvije godine poslije.
Vozač koji je čuvao tajne
S Kuharićem je gotovo četvrt stoljeća putovao Stjepan Kranjčec, vozač koji je prije njega upravljao automobilom i kardinalima Stepincem te Šeperom. U knjizi „Tajna kardinalova vozača” otkriva da je Kuharić često sam volio preuzeti volan čim bi izišli iz Zagreba.
„Mnogi me pitaju što se razgovaralo u automobilu i malo tko vjeruje da se u automobilu najviše šuti”, prisjetio se Kranjčec. Kardinal bi se prekrižio, izmolio „Zdravo Marijo”, a potom zajedno s tajnikom molio krunicu. Nakon toga bi uzeo brevijar i čitao, dok je vozač „uhom bio na motoru”.
Od 1939. Kranjčec je doživio samo jednu nezgodu – upravo s Kuharićem. Službene kontrole bile su česta pojava, no, kaže, dokumenti su uvijek bili uredni. Jednom ih je na putu prema zračnoj luci zaustavio policajac pa, gledajući dokumente, upitao: „Koji je od vas dvojice Kuharić?” – epizoda koja je vozaču zvučala poput provokacije u tadašnjem socijalističkom sustavu.
Naslijeđe Doline kardinala
Kuharić je, poput svoga reditelja Stepinca, postao ključna crkvena osobnost hrvatskoga 20. stoljeća. Njihova povezanost – od zajedničkog zavičaja do proročanskog upozorenja – ostaje snažan podsjetnik na vrijeme kada je katoličko svećenstvo u Hrvatskoj nosilo teret poslijeratnih progona i prijetnji, ali i odgovornost za duhovno vodstvo naroda.