Pula tuguje za jednim od svojih nogometnih pionira. Željko Petrović preminuo je početkom godine, ostavivši za sobom bogatu karijeru koja ga je odvela daleko od rodnog grada, ali mu je uvijek nosila nadimak „gatto di Pola”.
Rođen 1948., prve je korake napravio na livadama pulskog predgrađa Barake. Nakon što su se 1961. spojili NK Uljanik i NK Pula u novi NK Istra, trinaestogodišnji Petrović ušao je u klupsku nogometnu školu pod vodstvom Enija Kirca.
Prijelomni trenutak dogodio se 1963. na juniorskom turniru u Puli. Talentiranog šesnaestogodišnjeg vratara zapazili su skauti Partizana, no brži je bio talijanski prvoligaš Novara. U tajnoj večernjoj posjeti njegovim roditeljima dogovoreno je da Željko već sutradan otputuje preko granice.
U Italiji je ostao gotovo četvrt stoljeća. Za Novaru je branio do 1973., a potom redom za Cataniu (1973.–1977.), Taranto (1977.–1980.), Rimini (1980.–1983.), Lanerossi Vicenzu (1983.–1984.) i Jesi (1985.–1986.). Ukupno je skupio više od 400 nastupa u Serie B i C.
Sezonu 1978./1979. obilježio je nevjerojatan niz bez primljenog pogotka: čak 846 minuta u dresu Riminija, što je godinama stajalo kao rekord Serie B. Navijači su ga obasipali ljubavlju, nazivajući ga „Il grande Zelico”. Atraktivan stil branjenja redovito je podizao tribine na noge.
Igračku karijeru zaključio je 1988. u nižerazrednom klubu, a zatim se skrasio u Riminiju s obitelji. Sredinom devedesetih vratio se u Pulu i godinama trenirao vratare NK Istre i NK Uljanika, prenoseći stečeno iskustvo novim generacijama.
Petrovićev odlazak ostavlja prazninu u pulskom i talijanskom nogometnom nasljeđu, ali i trajnu uspomenu na vratara čije su reakcije nalikovale mačjim – dovoljno da mu navijači zauvijek pridažu titulu „gatto di Pola”.