Alice Wong, američka spisateljica i snažan glas pokreta za pravednost osoba s invaliditetom, preminula je u petak u bolnici u San Franciscu od posljedica infekcije. Imala je 51 godinu.
Rođena u obitelji imigranata iz Hong Konga i dijagnosticirana s mišićnom distrofijom, Wong je rano razvila osjećaj za borbu protiv sustavne diskriminacije. Odrastanje u Indiani uz stalne liječničke pretrage oblikovalo ju je, kako je jednom rekla, u „invalidnu kiborgicu” koja se ne boji zauzeti za vlastito tijelo: „I knew my body and what I wanted.” Upravo ju je taj stav usmjerio prema aktivizmu.
Prijateljica i kolegica Sandy Ho, koja je posljednjih dana bila u kontaktu s obitelji, opisuje je kao neugasivu silu koja je „željela svijet u kojem osobe s invaliditetom – posebno one koje istodobno pripadaju rasnim, queer ili migrantskim zajednicama – mogu slobodno odlučivati o vlastitom životu”.
Godine 2014. pokrenula je Disability Visibility Project, isprva usmenu povijest osoba s invaliditetom, a potom platformu na kojoj je okupljala njihove priče kroz knjige „Disability Visibility” i „Disability Intimacy”. U memoarima „Year of the Tiger” (2022.) opisala je nasilje i odbacivanje koje je doživjela te odlučnost da raskrinka sustavni ableizam.
Njezino je pisanje bilo prožeto humorom, ističe Ho: „Uspijevala je biti urnebesna i istodobno približiti svakodnevicu invaliditeta.” Wong je do svojih posljednjih dana zagovarala „izlazak ljudi iz institucija i ostanak u zajednici”, vjerujući da „we need more stories about us and our culture”.
Za svoj rad dobila je prestižnu MacArthurovu stipendiju „genijalaca” 2024. godine. Iako je, kako je priznala, ponekad osjećala malodušnost pred političkim preprekama, podsjećala bi se: „But then I remind myself this is by design, that those in power want to erode our resolve and [for us to] give up.” U trenucima iscrpljenosti, „anger transforms into a battery charger that gives me a boost when it’s sorely needed”, zapisala je.
Odlazak Alice Wong ostavlja veliku prazninu, ali i bogato nasljeđe – ne samo u knjigama i projektima nego u ideji da osobe s invaliditetom „govore same za sebe i da nitko ne govori u naše ime”, kako je to sažela Ho.