Rovinjski povjesničar i istraživač Diego Han objavio je svoj prvi roman „Razbojnici”, pisanu ekstenziju dugogodišnjeg istraživanja socijalnog razbojništva na istočnom i sjevernom Jadranu.
Han objašnjava da socijalno razbojništvo nije puka krađa nego „bunt protiv postojećeg poretka, proizašao iz siromaštva, nepravde i osjećaja marginalizacije”. Fenomen se u našim krajevima javlja već u 16. i 17. stoljeću, paralelno s osmanskim prodorom na Balkan.
• U dalmatinskom zaleđu oblikuju se hajduci; • u Istri i na Kvarneru nešto kasnije pojavljuju se uskoci i drugi razbojnici; • pogranične regije – Lika, Gorski kotar, Slavonija – bilježe vlastite bande, od legendarnih hajduka do Prvog svjetskog rata i „zelenog kadra” dezertera.
Prema Hanu, svako područje imalo je specifične motive. U Dalmaciji se oružje okretalo protiv Osmanlija, dok su istarski razbojnici često reagirali na mletačku preraspodjelu zemlje doseljenicima. Iako su ih puk i kroničari katkad doživljavali kao pravednike, „nisu uvijek bili zaštitnici potlačenih – često su sami širili nasilje i nepravdu”.
Socijalno razbojništvo u izvornom obliku danas je nestalo, ali Han podsjeća da „siromaštvo i nezaposlenost i dalje ostaju ključni okidači klasičnog razbojništva”. Kao suvremeni primjer navodi porast cyber-kriminala: tehnologija je, kaže, „otvorila nova polja, a kriminalci ih nerijetko iskorištavaju bolje od prosjeka”.
Han kritizira senzacionalizam medija, povlačeći paralelu s međuratnom Istrom gdje su talijanske fašističke i hrvatske novine potpuno suprotno tumačile iste pljačke – jedni su ih koristili za dokazivanje „slavenske inferiornosti”, drugi za optuživanje talijanske vlasti. „Ni tada ni danas problemu se rijetko pristupa dublje”, zaključuje.
Roman „Razbojnici” pokušava upravo to: iz povijesne arhive izvući složenost likova koji su hodali tankom linijom između borbe za pravdu i obične pljačke. Hanova poruka čitateljima glasi da se fenomen razbojništva ne može razumjeti bez socioekonomskog konteksta – ni onda, ni sada.